Uroš i Mrnjavčevići

Sastala se četiri tabora

na ubavu na Polju Kosovu

kod bijele Samodreže crkve:

jedno tabor Vukašina kralja,

drugo tabor despota Uglješe,

treće tabor vojevode Gojka,

a četvrto carević-Uroša;

carevi se otimlju o carstvo,

među se se hoće da pomore,

zlaćenima da pobodu noži,

a ne znadu na kome je carstvo.

Kralj Vukašin veli: „Na mene je“;

despot Uglješ’: „Nije, neg´ na mene“;

vojvod´ Gojko: „Nije, neg´ na mene“.

Ćuti nejak carević Urošu,

ćuti d´jete, ništa ne bjesedi,

jer ne smije od tri bratijenca,

bratijenca tri Mrnjavčevića.

Piše knjigu Vukašine kralju,

piše knjigu i šilje čauša

do Prizrena, grada bijeloga,

do onoga protopop-Nedeljka:

neka dođe na Kosovo ravno

da on kaže na kome je carstvo:

on je sv´jetla cara pričestio,

pričestio i ispovjedio,

u njega su knjige starostavne.

Piše knjigu despota Uglješa,

piše knjigu i šilje čauša

do Prizrena, grada bijeloga,

do onoga protopop-Nedeljka;

treću piše vojevoda Gojko,

i on šilje ognjena čauša;

a četvrtu carević Urošu,

piše knjigu i šilje čauša.

Sva četiri sitne knjige pišu

i pošilju ognjene čauše,

sve potajno jedan od drugoga.

Sastaše se četiri čauša

u Prizrenu, gradu bijelome,

kod dvorova protopop-Nedeljka;

ali prota doma ne bijaše,

no u crkvi bješe na jutrenji,

na jutrenji i na leturđiji.

Kol´ko s´ silni ognjeni čauši,

koliko su silni od silnijeh,

te ne šćeše konje odjahati,

no u crkvu konje nagoniše;

potegoše pletene kandžije,

udaraju protopop-Nedeljka:

„Brže hajde, protopop-Nedeljko,

brže hajde na Kosovo ravno

da ti kažeš na kome je carstvo;

ti si sv´jetlog cara pričestio,

pričestio i ispovjedio,

u tebe su knjige starostavne, –

jal´ ćeš sada izgubiti glavu“.

Suze roni protopop-Nedeljko,

suze roni, pa njima govori:

„Odbijte se, silni od silnijeh,

dok u crkvi zakon savršimo,

znati će se na kome je carstvo“.

Tako su se oni uzmaknuli.

A kad zakon božji savršiše,

izljegoše pred bijelu crkvu;

tad govori protopop-Nedeljko:

„Đeco moja, četiri čauša,

ja sam sv´jetla cara pričestio,

pričestio i ispovjedio,

al´ ga nisam pitao za carstvo,

već za grije´ što je sagr´ješio;

no idite u Prilepa grada

do dvorova Kraljevića Marka,

a do Marka, do mojega đaka;

kod mene je knjigu naučio,

kod cara je Marko pisar bio,

u njega su knjige starostavne,

i on znade na kome je carstvo.

Vi zovite na Kosovo Marka,

hoće Marko pravo kazivati,

jer se Marko ne boji nikoga,

razma jednog boga istinoga“.

Otidoše četiri čauša,

otidoše ka Prilepu gradu,

b´jelu dvoru Kraljevića Marka.

Kad su bili pred bijele dvore,

udariše zvekirom na vrata;

to začula Jevrosima majka,

pa doziva svoga sina Marka:

„Sine Marko, moje čedo drago,

ko udara zvekirom na vrata?

Baš ka´ da su babovi čauši“.

Usta Marko te otvori vrata.

Čauši se pokloniše Marku:

„Božja t´ pomoć, gospodaru Marko!“

A Marko ih omilova rukom:

„Dobro došli, moja đeco draga!

Jesu l´ zdravo Srblji vitezovi,

i čestiti carevi i kralji?“

Čauši se smerno pokloniše:

„Gospodaru, Kraljeviću Marko,

sve je zdravo, ali nije mirno:

gospoda se teško zavadila

na Kosovu Polju širokome

kod bijele Samodreže crkve,

i oni se otimlju o carstvo,

među se se hoće da pomore,

zlaćenima da pobodu noži,

a ne znadu na kome je carstvo;

tebe zovu na Kosovo ravno

da im kažeš na kome je carstvo“.

Ode Marko u gospodske dvore,

pak doziva Jevrosimu majku:

„Jevrosima, moja mila majko,

gospoda se jesu zavadila

na Kosovu Polju širokome

kod bijele Samodreže crkve,

i oni se otimlju o carstvo;

među se se hoće da pomore,

zlaćenima da pobodu noži,

a ne znadu na kome je carstvo;

mene zovu na Polje Kosovo

da im kažem na kome je carstvo“.

Kol´ko Marko težio na pravdu,

tol´ko moli Jevrosima majka:

„Marko sine, jedini u majke,

ne bila ti moja rana kleta,

nemoj, sine, govoriti krivo:

ni po babu ni po stričevima,

već po pravdi boga istinoga;

nemoj, sine, izgubiti duše;

bolje ti je izgubiti glavu

nego svoju ogr´ješiti dušu“.

Uze Marko knjige starostavne,

pa opremi sebe i Šarina;

Šarinu se na ramena baci,

otidoše u Kosovo ravno.

Kad su bili kraljevu šatoru,

reče tada Vukašine kralje:

„Blago mene do boga miloga,

eto mene moga sina Marka,

on će kazat na mene je carstvo:

od oca će ostanuti sinu“.

Marko sluša, ništa ne govori,

na šatora ne okreće glavu.

Kad ga viđe Uglješa vojvoda,

tad Uglješa riječ govorio:

„Blago mene, eto mi sinovca,

on će kazat na mene je carstvo;

kaži, Marko, na mene je carstvo,

oba ćemo bratski carovati“.

Šuti Marko, ništa ne besjedi,

na šatora ne okreće glavu.

Kad ga viđe vojevoda Gojko,

tade Gojko riječ govorio:

„Blago mene, eto mi sinovca,

on će kazat na mene je carstvo.

Kad je Marko još nejačak bio,

ja sam Marka vrlo milovao,

u svilena njedra uvijao

kano krasnu od zlata jabuku:

kud sam gođe na konju hodio,

sve sam Marka sa sobom vodio;

kaži, Marko, na mene je carstvo,

ti ćeš, Marko, prvi carovati,

a ja ću ti biti do koljena“.

Šuti Marko, ništa ne govori,

na šatora ne okreće glavu,

pravo ode bijelu šatoru,

ka šatoru nejaka Uroša;

dogna Šarca caru do Šatora;

onđe Marko Šarca otsjednuo,

kad ga viđe nejaki Urošu,

lako skoči sa svil´na dušeka,

lako skoči, pake progovori:

„Blago mene, eto moga kuma,

eto kuma, Kraljevića Marka,-

on će kazat na kome je carstvo“.

Ruke širi, u grla se grle,

u bijelo cjelivaju lice,

za junačko pitaju se zdravlje,

pa sjedoše na svil´na dušeka.

Tako malo vreme postojalo,

danak prođe, tavna noćca dođe.

Kad ujutro jutro osvanulo

i pred crkvom zvona udariše,

sva gospoda došla na jutrenje;

u crkvi su službu savršili,

izljegoše iz bijele crkve,

u stolove pred crkvu sjednuli,

šećer iju, a rakiju piju;

Marko uze knjige starostavne,

knjige gleda, a govori Marko:

„A moj babo, Vukašine kralju!

malo l´ ti je tvoje kraljevine?

Malo l´ ti je? Ostala ti pusta!

Već s´ o tuđe otimate carstvo.

A ti, striče, despote Uglješa!

Malo l´ ti je despotstva tvojega?

Malo l´ ti je? Ostalo ti pusto!

Već s´ o tuđe otimate carstvo.

A ti, striče, vojevoda Gojko!

Malo l´ ti je vojvodstva tvojega?

Malo l´ ti je ? Ostalo ti pusto!

Već s´ o tuđe otimate carstvo.

Vidite li, bog vas ne vidio!

Knjiga kaže: na Urošu carstvo!

Od oca je ostanulo sinu,

đetetu je od koljena carstvo.

Njemu carstvo care naručio

na samrti, kad je počinuo“.

Kad to začu Vukašine kralju,

skoči kralju od zemlje na noge,

pa potrže zlaćena handžara

da ubode svoga sina Marka.

Bježi Marko ispred roditelja,

jer se njemu, brate, ne pristoji

sa svojim se biti roditeljem.

Bježi Marko oko b´jele crkve,

oko b´jele crkve Samodreže,

bježi Marko, a ćera ga kralju;

dok su triput kolo sastavili

oko b´jele Samodreže crkve,

gotovo ga bješe sustigao,

al´ iz crkve nešto progovara:

„Bjež´ u crkvu, Kraljeviću Marko!

Vidiš đe ćeš danas poginuti,

poginuti od svog roditelja,

a za pravdu boga istinoga“.

Crkvena se otvoriše vrata,

Marko bježi u bijelu crkvu,

za njime se vrata zatvorila.

Kralj dopade na crkvena vrata,

po direku udari handžarom,

iz direka krvca pokapala.

Tad se kralje bio pokajao,

te je riječ bio govorio:

„Lele mene, do boga jednoga,

đe pogubih svoga sina Marka!“.

Al´ iz crkve nešto progovara:

„A čuješ li, Vukašine kralje,

ti nijesi posjekao Marka,

već pos´ječe bož´jega anđela“.

Na Marka je vrlo žao kralju,

te ga ljuto kune i proklinje:

„Sine Marko, da te bog ubije!

Ti nemao groba ni porada!

I da bi ti duša ne ispala

dok turskoga cara ne dvorio!“

Kralj ga kune, car ga blagosilja:

„Kume Marko, bog ti pomogao!

Tvoje lice sv´jetlo na divanu,

tvoja sablja sjekla na mejdanu!

Nada te se ne našlo junaka!

Ime ti se svuda spominjalo

dok je sunca i dok je mjeseca!“

Što su rekli, tako mu se steklo.