SRPSKI RULET 1 (JUGOSLAVIZAM – JUGOSLAVENSTVO) drugi dio

 

Ako je odluka o pružanju otpora Zlu u Prvom svjetskom ratu, bez obzira na cijenu i bila ispravna i za Srbe jedina moguća, onda nije bila jedna druga odluka, ideološka – prihvatanje koncepta jugoslovenstva i stvaranja zajedničke države sa ”bratskim južnoslavenskim narodima”. Usvajanje takvog koncepta, značilo je nažalost i definitivno odustajanje od srpske nacionalne ideje i rješavanja srpskog nacionalnog pitanja na način kako su i sve druge države i narodi to rješavali – stvaranje jedinstvene nacionalne države. Srbi će napraviti katastrofalnu grešku, kojom će (ubrzo će se uspostaviti) zaigrati svoj originalni i nigdje viđen, samoubilački srpski rulet, a koji će neminovno voditi moralnom krahu i obezglavljivanju srpske nacije i države! Nošeni pravoslavno – slavenskom naivnošću i idealima, Srbi su htjeli više nego što su mogli – da rješavanjem pitanja i problema okupirane slavenske braće (vjerujući lakomisleno u njihovu iskrenost) riješe i srpsko nacionalno pitanje te tako, ujedno tim činom, napokon uklone taj vječiti jaz između sebe i drugih, između sebe i svoje južnoslavenske braće i Evrope, uopšte . Tako su Srbi još jednom, preuzeli na svoja nejaka pleća veliku odgovornost i za sebe i za druge. Nisu ni slutili koliko će im bola i zla donijeti takvo humanističko opredeljenje koje će se pokazati kao njihov najveći promašaj i zabluda. Opsjednuti idejom slobode i zajedništva, a nošeni svojom poznatom lakomislenošću, Srbi će ostvariti svoj san o zajedničkoj državi ali nažalost na lažnom i neiskrenom konceptu jugoslovenstva (podmetnutom od austrougarsko – hrvatske bratije) koji će im donijeti novu tragediju… za razumijevanje, za jedinstvo za bratstvo, potrebno je dvoje! Nije bila dovoljna samo čista, neukaljana, slavenska srpska duša – i druga strana je trebala imati otvoreno srce! a ona je srce izgubila davno! U njenom svijetu su već vladale sasvim druge kategorije… oni u svojoj svijesti više nisu imali mjesta za osjećanja i bratsku ljubav koje je donosilo ”zastarjelo, arhaično slavensko pravoslavlje”. Srbi nisu shvatali da su braća već odavno utopljena u jedan drugi, Srbima potpuno strani sistem vrednosti, a da je lažno laskanje braće motivisano samo ogoljelim interesom… Jugoslavija im služi samo kao prelazna stanica ka svom duhovnom i državnom stjecištu – stvaranju vlastitih samostalnih nacionalnih države i to, velikim dijelom, na srpskim etničkim prostorima! Oni su samo htjeli iskoristi pobjedničku snagu Srbije za svoj interes! Svi osim Srba (i Hrvati i Slovenci i Muslimani) su bili, ustvari, potpuno neiskreni prema toj plemenitoj ideji, kao, uostalom, i njihovi mentori sa Zapada! Zapad je, zapravo, u jugoslavenstvu vidio samo najbolje oružje za kontrolu Srba (kao najvećeg i najjačeg naroda na Balkanu) kojim se onemogućava stvaranje velike nacionalne srpske države na svim njenim istorijskim etničkim prostorima – a takvo shvatanje se nije prekidalo do današnjeg dana i upravo sada, u ovo vreme je, ustvari, upotpunosti razgoljeno i vidljivo! Dakle, u ideji jugoslavizma Zapadne sile su vidjele svoje oružje protiv Srba a Slovenci i Hrvati, po “instrukcijama” Zapada, samo su lažno glumili jugoslovenstvo – jednostavno, tog zajedništva nije bilo ni tada, kao što ga nema ni sada, jer su se braća toliko međusobno udaljila i formirala u duhovnom i kulturološkom smislu sasvim različito kao narodi. Jedni: Hrvati i Slovenci, ali i Srbi katolici i muhamedanci, bili su pod uticajem vrednosnog sistema Zapada i rimokatoličke crkve (a Muslimani još i pod jakim uticajem agresivnog islama) a drugi: Srbi, razvijali su se u duhu istočne, vizantijske kulture i pravoslavlja (svetosavlja ) i moralnih načela kosovskog mita. Bio je to, čak da su svi narodi, uistinu, imali najbolje namjere, ustvari, neostvarljiv projekat – utopija!

Spojiti nespojivo-Zemlju i Nebo!

Nažalost, podjela među južnoslavenskim narodima, krajem devetnaestog vijeka zapečaćena, nikad se više neće izbristi i pored iskrenog (romantičarskog) vjerovanja Srba da je to moguće. Hrvati, Slovenci i Muslimani (kao ni Srbi katolici i muhamedanci, naravno) ne samo da nisu nosili bratska osjećanja (iako su to, bar u početku, lažno isticali) već nažalost, frustrirani svojom vlastitom istorijskom sudbinom, gajili su sve veću odbojnost i neprijateljstvo prema Srbima, braći – oslobodiocima, čija su bratska ljubav i darivana sloboda, odjednom za njih, postali veliko opterećenje! Bratska ljubav i ničim zaslužena sloboda, umjesto smirenja i zadovoljstva, donosili su u njihove duše nemir i patnju – jer su govorila o njima: ovisnim, slabim i nejakim… a morali su, sa gorčinom i mukom u sebi propagirati tobože jedinstvo i bratsvo (jugoslovenstvo) što će kod njih razvijati još veću neurozu i potisnutu agresiju koja će ih sve više prema mržnji voditi. Nisu oni nikad imali problema ovako mali i slabi da služe druge velike carevine ali će zato svoju “veličinu”, nošeni svojom neslavnom prošlošću, stalno dokazivati svojoj braći – oslobodiocima! (a istovremeno će i dalje biti svjesni da ovise od njih!) Ustvari, Hrvati, Slovenci, Muslimani (a kasnije i Makedonci i Crnogorci) nikada neće moći prihvatiti da budu ravnopravni sa Srbima – tražiće više! Strah od samih sebe tražiće kod njih neprestano potvrdu svojih vrednosti od Srba da bi se tako oslobodili vlastitog osjećaja bezvrednosti i slabosti – traziće priznanje od Srba a ne od samih sebe, jer ga u sebi nisu mogli naći! Od Srba će i dobiti potvrdu! Primiće ih, kao ravnopravne narode, u novu južnoslavensku državu, Srba, Hrvata i Slovenaca – i to kao poražene narode u ratu! što će im biti odličan alibi kasnije da optuže Srbe za velikosrpsku hegemoniju pa čak i za agresiju i okupaciju?!! Srbima će, pak, tzv.zajedništvo i jugoslavenstvo donijeti veliko urušavanje izvorne duhovnosti i srpskog etičkog kodeksa što će voditi novom razaranja nacionalnog bića srpskog naroda i njegove samosvjesti stvorene na duhovnim temeljima svetosavlja i kosovskog zavjeta. Nažalost, ta, za Srbe pogubna ideja jugoslavenstva i stvaranje zajedničke države svih Južnih Slavena realizovala se definitivno 1918. godine.

Srbi su postali jedinstveni pobjednici na svijetu koji su poražene podigli na pijadestal pobjednika! Vjerovali su da će tako udruženi i ravnopravni, u bratskom zagrljaju, pobednik i poraženi izgraditi novu državu! I ne samo to! – već radi dokazivanja svoje iskrene ljubavi prema braći, Srbi su im u startu davali i povoljniji i značajniji položaj nego samima sebi!!! Srbi su, naivni i lakovjerni, prigrlili novu državu upotpunosti spremni da se odreknu vlastitog integriteta i državnosti – bili su dovoljno jaki da praštaju ali i dovoljno ludi da se žrtvuju u ime zajedništva! Vrlo brzo, odrekli su se srpstva u ime jugoslavenstva (koje će uskoro ustvari izrasti u antisrbizam!) i zamijenili su svoju državu Srbiju za Jugoslaviju – nešto novo i njima samima nejasno, ali za njih to i nije bilo važno, bilo je samo bitno da ta vještačka tvorevina zadovolji njihovu tek otkrivenu južnoslavensku braću. Ovakvu katastrofalnu grešku će plaćati generacije Srba poslije toga a možda najviše, upravo generacija ovog vremena, koja se suočila sa svim posljedicama nesrećne odluke (iako, nažalost, mnogi Srbi nisu svjesni te greške ni danas!) Tako su se Srbi, rušenjem prethodne svjetske sile zla (Turske carevine ) definitivno oslobodili i oformili svoju modernu državu da bi samo pet – šest godina kasnije rušenjem novog svjetskog zla (Austrougarske monarhije) u Prvom svjetskom ratu, iako pobjednici, Srbi tu istu državu dobrovoljno izgubili! Veličanstvenom pobjedom u Prvom svetskom ratu, Srbi će, ustvari, doživjeti i svoj najveći poraz a takav paradoks je svojstven samo srpskom narodu! Realizovaće se paradoks nigdje postojeći i nigdje viđen u svijetu, paradoks srpske istorije, koji će stvoriti od bečkih konjušara povlaštenu elitu nove države a od pobjednika, elitnih Srba, stvoriti konjušare – da bečkim konjušarima budu konjušari!!! Bože pomozi!!! Ovakvo neviđeno samoponiženje i samoponištenje Srba pobjednika u novoj zajedničkoj državi Jugoslaviji je, ustvari, proisteklo, što je najveći paradoks, zbog naivnosti i čistote srpske duše – duše koja se nebesima hranila, koja se svojim viševijekovnim stradanjima Bogu približila u praštanju i razumjevanju s željom i nadom da se nikome i nikada ta stradanja ne ponove! Surovi evropski prakticizam kod braće znao je ovakvu naivnu dušu dobro da iskoristi!!!

Tako je srpska pobjeda u prvom svjetskom ratu , pokušavajući da od ratnih neprijatelja napravi prijatelje dajući im sve, ustvari napravile vječne neprijatelje! Ljudska svijest je čudo – ne podnosi da joj se čini dobro, jer to dobro, ustvari, pokazuje vlastito zlo njegovog korisnika! Upravo zato, što su Srbi više davali, to su braća bila više nezadovoljna; što su se Srbi više odricali, njihova nova braća su sve više i više tražila… i tako u nedogled – do katastrofe koja će ubrzo uslijediti! (I to, ne samo jedna!) Srbi će ostajati sve više zbunjeni, sve više pritisnuti novim nametnutim osjećajem krivice – nije im bilo jasno gdje pogrešiše kad sve dadoše! Zato će Srbi početi i sami davati – davati braći i ono što ne traže (posebno Hrvatima) samo da se oslobode svoje “krivice” koja ih pritisnu; naivno su Srbi priželjkivali mir među braćom nadajući se da su njihova nezadovoljstva samo prolazni politički hirovi koji nikako ne mogu uticati na prirodu bratskih odnosa i uspješan razvitak zajedničke države. Srbi su tješili naivno sebe da su to samo nestašluci razmažene mlađe braće koji će, po prirodi stvari, odrastanjem proći! A, upravo je u tome je njihova najveća greška! U razumjevanju i davanju !!! (Čak ni ubistvo kralja Aleksandra izvršeno u Marselju od strane hrvatskog ustaškog pokreta nije dovelo do otrežnjenja Srba!)

Stalnim ucjenjivanjem Srba zajedništvom i zajedničkom državom, Hrvati su uspješno pocijepali srpski etnički prostor na banovine koje su, zatim, mirne savjesti, proglasili kao svoje – hrvatske! Tako su prvi put postali hrvatski i Dubrovnik i Dalmacija i Krajina i Slavonija i Bosna … (a sve će se uspješno zaokružiti stvaranjem samostalne fašističke države Hrvatske u drugom svjetskom ratu!) Međutim, Srbi su i dalje, kao nojevi sa glavom u pjesku, nastavljali zajednički život kao da se ništa ne dešava – nastavljali su svoje batrljanje po blatu sa razbraćom u zajedničkoj državi sad već gotovo potpuno prepušteni odlukama i vođenju drugih. Nisu shvatali da gaje zmiju u njedrima! Opčinjeni i hipnotisani, Srbi su i dalje maštali o zajedništvu, razumjevanju i bratstvu sa braćom, gubeći sasvim osjećaj za nesrećnu stvarnost. Nošeni unutrašnjim okom slijepog guslara (duhovnošću i širinom duše) razbarušeni i zaneseni, gubili su čvrstu vezu i sa vremenom i sa stvarnošću – gubeći sve više osjećaj za realnost; brkajući je i s prošlošću i s budućnošću. Srbi su, ustvari, svoju stvarnost uvijek pretvarali u snove a zapadna razbraća su svoje potajne snove pomoću Srba u stvarnost pretvarali! U tome je razlika između njih! Naravno, tom procesu mnogo je pomogla agresivna ideologija Zapada koja će sve više ostvarivati poguban uticaj na srpsko nacionalno biće (svojom naivnošću potpuno neotporno na laži, licemjerja – prozaične i banalne interese materijalizovanog Zapada) i vodiće destrukciji srpskog duhovnog identiteta i izvornog etičkog kodeksa utemeljenog kroz vjekove u srpskom narodu. Taj prozapadni, antihrišćanski pogled na svijet, biće daleko opasniji i pogubniji za Srbe čak i od islamskog uticaja na njih, jer će trajno narušavati srpsku autohtonu duhovnost i vrednosni sistem! (dok je islam uzeo od Srba što je mogao a ono što je ostalo, ostalo je sačuvano i srpsko)

Ta moralna erozija, to moralno posrtanje srpskog naroda, proizašlo iz uticaja lažnog jugoslavizma i kosmopolitizma Zapada kao i nadirućeg komunizma (i sa Istoka i sa Zapada) će se, nažalost, nastaviti potpisivanjem sramnog pakta kraljevine Jugoslavije s Hitlerovom fašističkom Njemačkom, ali i njegovim raskidom od strane Srba (naravno, ne od drugih naroda u Jugoslaviji – oni su ostali vjerni fašizmu!) a zatim će slijediti krvavi antifašistički ali i građanski rat da bi se sve završilo sa komunizmom – velikim duhovnim pustošenjem i rasrbljavljanjem Srba u socijalističkoj Jugoslaviji! Na kraju, logična posljedica ovog srpskog putešestvija, biće neminovno novo veliko stradanje Srba – ponavljanje drugog svjetskog rata krajem dvadesetog vijeka kada će doći do nove agresije Zapada na Srbe, što će izazvati novi građanski rat na prostorima Jugoslavije koji još uvijek traje u nekim svojim oblicima…

Foto: SrbijaDanas.com