SRPSKI RULET 2 (KOMUNIZAM) prvi dio

 

Porazom i raspadom Austrougarske monarhije samo je privremeno i na veoma kratak rok zaustavljeno jedno carstvo zla jer će uskoro doći do stvaranja novog, još većeg – i opet germanskog! Evropa je već ozbiljno oboljela, sve više urušavajući vlastiti vrednosni sistem (autohtono hrišćanstvo) na čijim temeljima je zapadna civilizacija i nastala. Zato i nije čudo što će u toj i takvoj Evropi, jedan suludi njemački kaplar postati vođa Novog rajha i nosilac najmračnijih (naciofašističkih) ideja ove civilizacije (uz pritajeno podržavanje ostalog dijela Evrope i SAD) Već tada (a to će biti potpuno jasno pola vijeka kasnije kada će se kompletan Zapad služiti istom ideologijom iako će je deklarativno osuđivati – ona će tada dobiti samo novo ime!) Zapad, ustvari, nije imao ništa protiv fašističke ideologije, naprotiv – prihvatao ju je prećutno, kao poželjno i moćno oružje u njegovom daljnjem, davno isplaniranom, pohodu k Istoku! Jaka Njemačka je trebala poslužiti kao nova udarna snaga u skrivenim ambicijama ovladavanja preostalim svjetskim prostorima a posebno SSSR – om. Snagu Njemačke, ustvari, Zapad je doživljavao kao svoju snagu, a kad su svatili da neman hoće da proguta sve,već je bilo kasno. Rat je bio neizbježan – zlo u ostatku Evrope nije bilo još uvijek toliko naraslo da bi se moglo uspješno integrisati u fašističkog monstruma…

Nažalost, u tom periodu i Srbi su u zajedničkoj državi (u simbiozi sa braćom Hrvatima i Slovencima ) dostigli najviši nivo vlastitog duhovnog i etičkog pada a pogubni uticaji modernističkih ”vrednosti” sa Zapada će (kao i komunizma sa Istoka) samo još više voditi urušavanju morala i opštoj dezorjentaciji srpskog naroda – potiranju, već i onako narušene, njegove nacionalne svijesti i autohtone duhovnosti. Posebno je interesantan prodor komunizma na Istok (pa i u Jugoslaviju) koji je indirektno podržavan i sa Zapada (čije je izvorište inače na Zapadu ali je primjena isključivo bila ekskluzivna za slavenske narode!) Komunistička ideologija na Istoku davala je Zapadu odličan alibi za “sračunate”, neprestane i veoma agresivne atake prema Istoku, a ta vječna tenzija koja će se stvarati izmedju Zapada i Istoka omogućavaće, ustvari, i opstanak zapadne ideologije! Uistinu, komunizam je služio kao najefikasnije oružje protiv razbarušenog i remetilačkog Istoka koje bi trebalo donijeti definitivnu dominaciju i konačnu pobjedu Zapadu; slom Istoka, posebno “ruskog” SSSR-a kao i isturene ruske ispostave Jugoslavije, odnosno Srbije – kako je Zapad Srbiju oduvjek doživljavao! (Još tada planirana, osvajačka strategija Zapada prema Srbiji, na kraju dvadesetog vijeka, će se u jednom momentu i upotpunosti ostvariti. Jedinstveni u Evropi, neočekivani i nerazumljivi srpski otpor će -naivni ponos i često neskriveni prezir prema silnicima, uz poznatu drskost i bandoglavost, sve sa čuvenim srpskim inatom začinjeno- pothraniti umobolne napade sa Zapada; novi, još jači bijes i patološku mržnju! Veću i od one i iz 1914. i od one iz 1941.god.) U ovakvom katastrofičnom okruženju ali i isto toliko nesrećnoj vlastitoj samodestrukciji i moralnom beznađu, dočekao je srpski narod potpisivanje sramnog pakta kraljevine Jugoslavije s fašističkom Njemačkom koja je u svom pohodu na Istok, nemilosrdno rušila sve prepreke pred sobom… I ako je izgledalo sve izgubljeno za Srbe, ipak nije bilo… od nekuda se vraćala već izgubljena snaga naroda… rastao je glas otpora, bunta… nepristajanja na zlo! Bio je to glas probuđenog srpskog naroda na demonstrcijama u Beogradu 27. marta 1941.god. Srpski slobodarski duh, odjednom je nikao iz pepela i prkoseći sili zla i mraka odlučno rekao: Ne!!! “Ne pakt!” “Bolje rat nego pakt!” “Bolje grob nego rob!” – bio je to jedinstven, visokomoralni stav jednog malog naroda koji je proizilazio iz njegovog istorijskog, pokazalo se, još uvijek neuništenog duhovnog identiteta (iako su demonstracije vjerovatno potpomognuti i nekim zapadnim silama kao i komunističkim pokretom koji su u tome vidjeli svoje interese – u suštini nečasne namjere žrtvovanja Srba!) Malo je naroda u svijetu (ako ih uopšte ima!) koji su bili spremni, da kao, već skoro denacifikovani Srbi, svoju postajanje toliko vežu za etički kodeks… srpska etika je, u najtežim trenucima njihove istorije, uvijek izbijala na vidjelo: nadjačavala i razum i strah… i samu smrt… Srbi su se, prosto, nošeni samo izbledjelim ostacima visoke moralnosti kosovskog zavjeta, morali suprostaviti evropskom zlu; Nad-čovjeku, novom monstrumu sa Zapada koji je krenuo u osvajanje svijeta. Međutim, ovakav produhovljeni i visokoetični pristup svijetu i životu u nemoralnom zapadnoevropskom okruženju biće ujedno i najveći uzrok svih ovozemaljskih nesporazuma i stradanja Srba, u sudaru sa nemilosrdnom realnošću…
Naravno, svi ostali narodi u kraljevini Jugoslaviji, ne samo da se nisu suprostavljali zlu, nego su ga podržavali – s nestrpljenjem su čekali Hitlerov napad i raspad Jugoslavije! Nijedan narod u Jugoslaviji, osim Srba, nije ni pomišljao da brani zajedničku državu i da se suprotstavi fašizmu (izuzev izuzetno malog broja, gotovo zanemarljivog, antifašista – komunista koji će se priključiti kasnije srpskim partizanskim jedinicama) Navedena činjenica najbolje oslikava stanje svijesti tih naroda – fašistička ideologija i njen sistem vrednosti bili su im mnogo bliži nego srpski antifašizam ( a takvo viđenje je bilo samo logična posljedica njihovog duhovnog nasleđa i razvitka čije je ishodište, ta ista, zapadna civilizacija) Nažalost, Srbi tu istinu nisu shvatili tada (kao što je veliki dio Srba ne shvata ni sada!) iako su pred njihovim očima braća širom Jugoslavije egzaltirano klicala novom vođi i zaštitniku Hitleru – oslobodiocu! Za takvu srpsku naivnost ubrzo je stigla nemilosrdna kazna; kraljevina Jugoslavija je rasparčana i podjeljena a Srbija okupirana i raspolućena uz velike žrtve. Fašizam je stvorio nove nacionalne države!!! Svi narodi kraljevine Jugoslavije (naravno, svi osim Srba!) postali su zadovoljni i srećni – zahvalni novoj svjetskoj sili koja je omogućila razvoj njihove “osobenosti”, “samostalnosti” i “državnosti”…

Srpski nacionalni korpus se našao u vrtlogu svjetskog rata, sam, nezaštićen, na udaru svih; kako fašističkih okupatora tako i njegovih pomagača – svih naroda i etničkih grupa iz dosadašnje zajedničke države (isto će se, u sličnoj formi, ponoviti i u ratovima devedesetih godina!) a potencijalni tadašnji zapadni srpski saveznici, Engleska, Francuska i SAD bili su daleko i brinuli su svoju brigu – spremali su nove podvale srpskom narodu! Tako, još jednom u istoriji, ostadoše Srbi sami, na vjetrometini – u sudaru sa najvećim svjetskim zlom! Sami protiv svih! A svi se združili: i strani fašisti (njemački, italijanski, bugarski, mađarski…) i “domaći” fašisti (hrvatski, muslimanski, šiptarski…) Svi sa samo jednom idejom: uništiti Srbe i njihovu matičnu državu Srbiju (ili bar nekako neutralisati ako ih je nemoguće uništiti) a buntovnički i slobodarski duh demonstracija 27. marta u Beogradu, samo ih je još više učvrstio u njihovoj još davno donesenoj odluci.

Najveći dobitnici u okupaciji Jugoslavije, što je sasvim prirodno, bili su Hrvati – najodaniji nacistički saveznici! Hitler im ostvari “tisućuljetni” san; Nezavisnu državu Hrvatsku – sve do Drine i Zemuna (a “cvijeće” te države, po ideji prozelitskog “hrišćanskog” Vatikana, postali su Muslimani iz Bosne!) Naravno, novostvorena “europska” država se morala osloboditi preostalih Srba – počela su masovna prekrštavanja, protjerivanja i ubijanja srpskog naroda. Izvršen je genocid nad Srbima! (Vršena su najbrutalnija masovna ubistva Srba koja normalni ljudski um teško može i zamisliti; klanje Srba i rezantni udarci maljem su bili jedna od “lakših” egzekucija – mnogo su bila teža, do tada civilizaciji nepoznata zlostavljanja, morbidna mučenja i sakaćenja: osjecanja ekstremiteta, vađenje očiju itd. itd.) U tzv. Nezavisnoj državi Hrvatskoj ubijeno je više od million Srba – samo Jasenovac 700.000 žrtava; djece, žena, staraca a, što je najgore, ti zločini nisu do kraja rasvjetljeni ni do danas – u 21. vijeku! (Nažalost, isti scenario, na istim prostorima će se ponoviti i poslije pedeset godina stvaranjem novih samostalnih država, Hrvatske i BiH kada će, ponovo, biti zvjerski pobijeno na desetine hiljada a protjeran novi million Srba! naravno, opet uz blagoslov zapadnih fašista, kako starih tako i novih – koji će se svi tada demokrate zvati!) Ali, nisu Srbi stradali samo u ustaškoj Hrvatskoj državi – istovremeno, njemački nacisti su sa svojim kvislinzima vršili masovna streljanja širom Srbije… i tako… zlo je raslo… Zlo je, na srpski narod, sa svih strana, nemilosrdno napadalo…

Poslije sloma kraljevine Jugoslavije srpski oslobodilački pokret (u narodu u početku nazvan četnički – kasnije podjeljen u dva fronta, četnički i partizanski) sve je više rastao i jačao na svim srpskim teritorijama, posebno u Bosanskoj i Kninskoj krajini, Kordunu, Baniji, Zapadnoj Srbiji itd. Nažalost, ubrzo će doći do ideološke podjele među ustanicama (kao poslljedica prodora, kako komunističke ideologije tako i “demokratskih zapadnoevropskih vrednosti” ) koja će voditi do novog trvenja Srba; u neizbježne nove podjele i raskole – u nova još veća stradanja! Iako su, ustvari, oba pokreta iznikla, u suštini, iz zajedničkih, jedinstvenih temeljnih vrednosti srpskog nacionalnog bića, do sukoba je moralo doći jer ni jedan pokret nije nosio punu istinsku duhovnu i nacionalnu svijest (istinske vrednosti srpske duhovnosti) već su bili zatrovani ideološkim i političkim idejama “napredne” zapadne demokratije i još ”naprednijeg” , rajskog, istočnog komunizma . Srbi su se dijelili između sebe jer su izgubili spone sa izvornom duhovnošću i moralom kosovskog mita prihvatajući nekritički tuđe vrednosti i ideologije – istovremeno ostajući sami, napušteni i izgubljeni u svojoj državi dok su se svi drugi narodi u istoj, uz pomoć okupatora, ujedinjavali u jedinstveni front protiv Srba! Tako, u napadu svih protiv Srba, da paradoks bude veći, pridružiše se i sami Srbi – udariše sami na sebe!!! Ovakav samoubilački potez je bio, ustvari, samo posljedica opšteg moralnog posrnuća i dezorjentacije srpskog naroda koja je nastala u dvadesetak godina trajanja zajedničke države i frustrirajućeg suživota sa “bratskim” narodima; srpsko nacionalno biće je bilo gotovo potpuno razoreno – što je i bio osnovni cilj njihovih ne-prijatelja sa Zapada (a tako će i ostati u opustošenoj Srbiji sve do pojave Slobodana Miloševića, krajem osamdesetih godina dvadesetog vijeka) Dakle, u toj borbi dva isključivo interesna, za Srbe tog vremena podjednako strana i jednako opasna ideološka sistema i pogleda na svijet, prevagu je sve više nosio komunistički! Jakim agitovanjem komunista (ne samo Srba već i pojedinaca iz drugih naroda!) sve su više mnogi članovi otpora preko noći postajali partizani i komunisti a tako, po prirodi stvari, veliki ideološki protivnici braće “demokrata” četnika – koji su ostali tradicionalno vjerni nevrednoj nepostojećoj državi kraljevini Jugoslaviji s nepostojećim kraljem i nepostojećom vladom (koja se izgubili negdje u Evropi) U takvom biranju između nečega i ničega, nije ni čudo što je većina Srba izabrala nešto… komunisti su bar donosili jedan novi i smio pogled na svijet – donosili su nadu u čovječniji i bolji život a to im i nije bilo teško s obzirom na poražavajuća iskustva srpskog naroda u zadnjih dvadeset godina, kada su Srbi ostali napušteni i izdani i od svog kraljevskog dvora i od svoje države; od svih i svega – opšte razočarenje i beznađe! Za to su i poželjeli što prije sve zaboraviti i krenuti u stvaranje novog svijeta, na novim osnovama. Povjerovali su lakovjerni Srbi u novi život, novu pravdu, novu istinu – a ideologija komunizma upravo zato služi! Zbog toga nije ni čudo, što su naoružani takvim razočaranjem, sa novom nadom prihvatili “spasonosnu” novu vjeru i novi moral koji je ona nosila… partizanske jedinice,vođene čvrstom rukom komunista (uglavnom Ne-srba, na čelu s “drugom” Titom – ali, oni toga tada i nisu bili svjesni) su svakog dana postajale sve veće i organizovanije što im je donosilo nove uspjehe u borbi protiv fašistističkih okupatora, dok su četničke, s obzirom na dekadentnost svojih uzora (kralja, vladajuće elite ali i licemjerja zapadnih demokratija) postajale sve više dezorjentisane, ideološki nedefinisane i moralno poljuljane što je vodilo opštoj nedisciplini i rasulu, pa čak posustajanju i prestanku pružanja otpora okupatoru, a kod nekih i otvorenoj kolaboraciji s neprijateljima… neminovno je rasla podjela u srpskom narodu – bratoubilački rat je postajao stvarnost! Srbi su, nažalost, i jedni i drugi, sve više preko nišana gledali na drugu stranu, gledali u nove neprijatelje – Srbe! A srpska odlučnost je krasila i jedne i druge… partizani su bili spremni poništiti sve staro i postojeće da bi krenuli u novi život, dok su četnici, pak, bili spremni na sve da bi (od partizana – komunista) spasili nemoguće – odavno propalu Kraljevinu Jugoslaviju (sa kojom ni sami nisu znali sta hoće !) Tako, svaki Srbin, pored svih brojnih postojećih neprijatelja izvan i unutar svoje bivše države, dobi još jednog najvećeg neprijatelja – svog brata! Srbin na Srbina udari, a narod dezorjentisan i zabludeo još jednom se u bespuću nađe! Rezultat je bio poražavajući; velika stradanja svih u bratoubilačkom ratu gdje će se na kraju i jedni i drugi odreći sebe služeći podanički tuđe ideologije koje usvojiše kao svoje… a posebni gubitnici postaće pobjednici komunisti a sa njima i cjelokupni srpski narod, koji već izmoren i slomljen tolikim stradanjima, prihvati u beznađu komunističku utopiju o novom boljem svijetu i novoj srećnoj Republici Jugoslaviji (bez “omražene” kraljevske dinastije) gdje će živjeti u blagostanju i razumjevanju (u vječitom, novom i istinskom, “bratstvu I jedinstvu”) sa starom braćom!!! Poneseni ludim,samo njima svojstvenim zanosom, Srbi povjerovaše da je moguće i od nemogućeg napraviti moguće!

Foto: SrbijaDanas.com