MORALNA DRAMA SRBA (prvi dio)

Duhovna vertikala srpskog naroda I njegov etički kodeks formirani su početkom milenijuma u srednjevjekovnoj srpskoj državi a zapečaćeni su kosovskim mitom – poslije kosovske bitke (Vidovdan, 1389.) i definitivno je zemaljska Srbija porobljena a nebeska stvorena…

Stvarnost, koju je donosilo ropstvo, bila je neumoljivo surova… ali noseći nebesku Srbiju u sebi, Srbi su lakše trpjeli zemaljsku tragediju… hranila ih je nebeska Srbija; nadu im održavala, vjeru vraćala i smisao životu davala…

Međutim, i zlo je sve više i više nadiralo – divlje, bijesno, bez granica; svirepa fizička kažnjavanja, svakojaka iživljavanja I ponižavanja porobljene raje od strane surovih Azijata, nisu imala granica… a posebno, najteže i najmorbidnije od svih zala, danak u krvi – nasilno otimanje i odvođenje srpske djece u Aziju (zato su mnogi roditelji svjesno sakatili rođenu djecu samo da ih Turci ne bi odveli!) od kojih su Turci stvarali svoje janičare, najodanije sultanove ratnike. Tako, od najnesrećnijih Srba, postaše prvi Ne – Srbi! Kakvo monstruozno djelo!!! Djeca, nasilno oteta (vaspitavana najbezobzirnijim metodama) zaboravljala bi i svoje roditelje i svoju rodnu kuću i svoj zavičaj i tako, odrastajući sa novim identitetom i sa novostvorenom mržnjom prema Hrišćanstvu u duši, često bi (izopačeni i nesrećni!) svoje novo postojanje dokazivali beskrupuloznim zločinima prema vlastitom narodu (retki su oni koji su uspjeli sačuvati sjećanja i bar dio rodnog identiteta i ti su, iako sada već neki drugi, ipak u svom ranjenom srcu, nosili još uvijek neugašenu ljubav prema svom rodu i zavičaju). Bože, gdje si?! Da li postoji veće zlo; da li se može zamisliti veća nesreća!? Teško!!! Ostaše zauvijek, bolne, nezamislive i neprolazne rane na duši srpskoj! I onih što postaše neko drugi i onih što ostaše zauvjek nesrećni dok su gledali svoje dijete kako s karavanom nestaje iza krivine…

Ovoliko zla i nesreće – ovolika stradanja naroda koja i samu Hristovu golgotu nadmašiše, bilo su, ipak, previše za mnoge Srbe. Mnogi, što je ljudski i potpuno razumljivo, neizdržaše u dugim vijekovima patnji i zadnja kap njihove snage i vjere iscuri – „promjeniše vjeru za večeru“! (odrekoše se i srpstva i Hrišćanstva – prihvatiše Islam i postaše poturice a onda u neke druge narode izrastoše: Turke, Muslimane, Bošnjake, Arbanase…) Ne imadoše više snage i dušu izgubiše! Teško je i zamisliti kakva će se, zbog te pronevjere, ljudska i moralna drama odigravati u srcima tih ljudi i njihovog poroda – u dušama njihovih pokoljenja. Vječito će ih pratiti duše mrtvih srpskih predaka!!! Veličina te njihove nesreće, nažalost, pratiće i Srbe zauvjek… I biće izvor mnogih zala i zajedničkih stradanja… neće nikad prestati da razara duše – i jednih i drugih! Kako tada, tako i sada!!!
Vremenom, klonuće duhovno u pojedinim srpskim krajevima je uzimalo sve više maha I tako je postepeno, nekad u potpuno čistim srpskim etničkim prostorima, oživeo Islam i islamska kultura, upotpunosti potisnuvši Hrišćanstvo i Pravoslavlje dok će istovremeno posebno na Kosmetu, dolaziti do sve izraženijeg naseljavanja (sa albanskih planina) islamiziranih Arbanasa a Srbi će, zbog stalnih i sve većih pritisaka i napada, spas potražiti u napuštanju tih prostora. Tako je život Srba vijekovima pratila velika moralna drama; od poslušnih vazala, nemoćnih i izgubljenih koji se odrekoše sebe i svog identiteta, i koji i drugu vjeru uzeše i drugi narodi postadoše, do bunta i prkosa svemu i svačemu, a najviše sili i nepravdi, što kod Srba pravoslavnih ostade a ti buntovnički vapaji su i do Boga dopirali… I možda su oni samo Srbe održali!? Možda upravo zato većina Srba, i pored tolikog zla koje se na njih okomilo, nije klonula duhom, naprotiv – sve više je rastao otpor zavojevačima! Rasla je, kosovskim zavjetom nošena, snaga srpska!

Uzalud su Turci raju na kolac nabijali, uzalud manastire palili i u džamije ih pretvarali, uzalud kule od srpskih lobanja pravili (Ćele kula u Nišu) uzalud su odvodili srpsku djecu u daleku mračnu Aziju i od njih najžešće srpske neprijatelje pravili, uzalud, uzalud… kosovsko mitsko stradanje i uzlet Srba na nebo bili su jači – a u tom duhovnom – nebeskom letenju iznad najcrnje i najbrutalnije stvarnosti, Srbi i pored sveg zla koje ih je napadalo, i krv obnoviše, i fizičku snagu povratiše… taj trenutak, trenutak nove nade I vjere u slobodu je stigao na Sretenje 1804. god.

Dogovoriše se istaknuti srpski domaćini predvođeni voždom Karađorđem da se više turski zulum ne trpi i da ustanak treba dizati. Oživljen je i postao stvarnost kosovski zavjet – svjesno stradati za „krst časni i slobodu zlatnu“, po uzoru na Lazara i Miloša! Žrtvovati sebe za bolju budućnost svojih potomaka, kako su ih njihovi preci naučili! Većina Srba više nije mogla trpiti nametnuto ropstvo. Nagla krv im nije dozvoljavala da se još malo smire, pritrpe i možda bolje dane dočekaju (kao što su činili mnogi drugi narodi) Žeđ za slobodom je nađačala razum; krenuše na ustanak pod vodstvom vožda Karađorđa. Opet prvi u Evropi protiv turske carevine! A Evropa? Uzalud su Srbi očekivali pomoć – ostala su samo stidljiva obećanja. Lažna i licemjerna, Evropa je gledala svoje interese i nije brinula za Srbe (isto kao pre četiri vijeka!) Njima su bili važniji dobri odnosi sa velikom Turskom carevinom! Još jednom su prevladali razum i interesi po zapadno – evropskim kriterijima, još jednom se Evropa čudila, šta bi ovom malom narodu? Kakvi su ovo čudaci, što toliku silu izazivaju i u rat protiv nje kreću?!

Rimokatolička Evropa je prema Srbima istovremeno osjećala začuđenost i stranost ali i prezir i zavist – doživljavajući Srbe kao strano (neobično) tijelo u svom jedinstvenom organizmu. Za to nije čudo što Srbi, opet, ostadoše sami u ratu sa strašnom carevinom, ponovo izdani od Evrope (Zapada) I mlako gotovo nikako pomognuti od daleke braće – Rusa. I još veće stradanje je bilo neizbježno! Ali, to je uvijek bila i biće cijena svjetlosti u borbi protiv mraka! Cijenu slobode, lučonoše najskuplje plaćaju! Tako je bilo i sa Srbima.

Realnost je bila neumoljiva – krah ustanka je bio neizbježan pred nesmjerljivo jačom silom… sve više su nestajali vjera i nada a rasli malodušnost i strah… spas se poče tražiti u pregovorima, u podavanju, u umilovljavanju azijatskoi aždaji…

U muci i nemoći, u opštem fizičkom stradanju i rasulu, u krahu zemaljske ali i nebeske Srbije, spas je viđen u drugom sistemu vrednosti, sistemu pozajmljenom od mudre, licemjerne i sračunate Evrope. Cilj, po evropskom uzoru, ne bira sredstvo, a to (nemoralno!) načelo, kao usađena prva klica zla tuđeg i devalviranog sistema vrednosti, usadiće se prvi put u novijoj istoriji u srpsku dušu i biće, pored ostalog, izvor velikog zla i stradanja koje će ubuduće pratiti srpski narod. Tako kum (najveća svetinja u srpskom narodu) odsječe glavu prvom voždu srpskom Karađorđu da bi je novi vožd srpski u Carigrad odnio sultanu na poklon – spojiše Srbi nesrećnog Vuka Brankovića I „modernu“ Evropu! Srbi, prvi put u svojoj istoriji odstupiše od svoje prirodne i veličanstvene duhovne i moralne vertikale kosovskog mita usvajajući novi, njima stran i nepripadajući sistem vrednosti. A taj, evropski sistem (ne)vrednosti, će se kasnije sve vise inflitirati u srpski narod a konkretno se realizovati jugoslovenstvom kralja Aleksandra, nastaviti, usvajanjem komunističkog sistema, da bi završio sa nesrećnom prozapadnom „dosovskom“ dominacijom na početku 21. vijeka. Kumovskim se ubistvom, za sve vijekove zapečatila još jedna dioba Srba – moralna! Dok je kosovski boj donio veličanstvenu moralnu pobjedu kumovsko ubistvo nije položilo ispit! Zločin je napravljen i moral izdan, duhovno nasleđe oskrnavljeno i to sve zbog toga da bi tadašnja generacija Srba privremeno umanjila svoje trenutno zlo ostavljajući potomcima još veće od postojećeg (da je to tako uskoro će se tadašnji Srbi i sami uvjeriti pošto će morati vrlo brzo ponovo dizati ustanak i još više stradati!). Nažalost, takva načela će se i kasnije pojavljivati u srpskoj istoriji pa i u savremenoj (npr. hapšenje i isporuka predsjednika Srbije S. Miloševića tzv. međunarodnom sudu u Hagu 2001. od strane Z. Đinđića tada novog proevropskog demokratskog vođe Srbije. – sve isto, samo bez kumstva, i poslije 200. god. a umjesto sultanu glava prvog srpskog predsjednika je predata nelegalnom haškom sudu!) Međutim, glava Karađorđa je samo trenutno umilostila krvnike (isto kao i glava S. Miloševića!) i vrlo brzo zlo je jos većom snagom pritislo Srbiju i Srbe (isto kao i poslije „isporuke“ Miloševića!). Onaj koji je kumu odsjekao glavu zbog vođenja ustanka i njegovog neodustajanja od oružane borbe za slobodu i sam je uskoro bio prisiljen da se oružja lati i ponovo povede narod na ustanak protiv Turske carevine i sultana koga je do tada vjerno služio – ili glumio vjernost, svejedno! (Nažalost, onaj koji je isporučio S. Miloševića u Hag nije stigao da pruži otpor silnicima, jer su ga oni, poučeni istorijskim iskustvima, preduhitrili. Ubili su ga! U tome je razlika između „evropskih reformatora“, Miloša I Đinđića – Miloš je glavu voždovu „opravdao“ koliko – toliko ali Đinđić nije Slobodanovu!) Napokon, nakon dugogodišnje istrajne borbe srpskog naroda, konačno je stigla i sloboda za Srbe. Stvorene su, ne jedna, nego dvije srpske države – Srbija i Crna Gora (koja će zbog datih istorijskih okolnosti biti formirana odvojeno od Srbije, što će, također, kasnije postati razlog za još jednu podjelu Srba a ta podjela će, poslije izvjesnog vremena, kulminirati I formiranjem nove nacije tj, pretvaranjem dijela Srba u Crnogorce) a nešto kasnije, Srbija će, napokon, uspjeti osloboditi i najveći dio svojih južnih pokrajina. Poslednja među njima, koja je prva pala, a zadnja oslobođena, bila je Kosovo!

Istorijska drama srpskog naroda i njegove srednjovjekovne države, započeta sa suprostavljanjem najvećoj tadašnjoj sili svjeta u tragičnom boju na Kosovu 1389. i opjevana u veličanstvenoj epopeji kosovskog epskog ciklusa, završena je tek 1912. (poslije pet vjekova) konačnim oslobađanjem Kosova …, Kosova, koje, iako silom zgaženo i porobljeno ni jedan dan, ni jedan tren, nije bilo izgubljeno – Srbi su ga vijekovima, ljubomorno nosili u svom srcu! Zato i ne čudi što su oslobodioci popadali po srpskoj svetoj zemlji, ljubeći je halapljivo, u strahu da im ponovo ne izmakne… kao u magnovenju, bauljali su po Kosovu, nevjerujući ni sami da su poslije dugih pet vjekova putovanja kroz bespuća tragične istorije i nametnutog mraka, stigli ponovo u svoju prapostojbinu, svoje ishodište! Došli su da ostanu na svojoj zemlji, zemlji svetog Save, zemlji Lazara I Miloša… došli da nađu izgubljeno srce u petovjekovnoj tami I da ga napokon spoje sa svojim fizičkim srcem – zato su grlili kosovsku zemlju uživajući, s milošću božanske ljubavi, u tom jedinstvenom sažimanju čovjeka sa zemljom I nebom… potvrđivala se svijest o postojanju, o smislu I veličini čovjeka, koja ih je bogu približavala – a to je najveći osjećaj koje obično ljudsako srce može doživjeti! Još jednom je potvrđena jedna velika i neuništiva istina – besmrtnost čovjeka i njegove ljubavi! Taj spoj čovjeka i ljubavi i jeste jedini smisao postojanja života koji do Boga odvodi. Samo takva božja ljubav je mogla sačuvati snagu u mnogim generacijama Srba u dugih pet vijekova ropstva, samo je ona mogla donijeti neminovnu pobjedu nad zlom, koja u besmrtnost vodi. Ali, kao što to obično u nesrećnoj čovjekovoj sudbini biva (a posebno srpskoj!) dostizanje vrhunca sreće, punoće i smisla čovjekovog života, neminovno ka padu vodi (ili je to ipak, samo nama neka nedokučiva i ne razumljiva božja promisao?!) Tim predanim, u grču, ostrašćenim grljenjem kosovske zemlje, završava se ciklus čiste božanske ljubavi i neukaljane zemaljskom prozaičnošću, nebeske Srbije i srpstva, a kreće novi životni ciklus na surovu zemaljsku realnost naslonjen… nije ni slutila ta generacija Srba da se oslobađanjem Kosova rodila istovremeno i nova klica srpskog stradanja i ponovnog njegovog gubitka. Ispunjenje sna je donosilo prazninu i pustošilo samu suštinu srpske duše – njenu duhovnost sa tim istim Kosovom zadojenu, još pre pet i više vijekova na kosovskoj tragediji iznikloj…

Tako je, kao ni kod jednog naroda u svijetu, zemaljska pobjeda Srbima donosila duhovni (a potom i zemaljski) poraz, a oslobođenje ropstvu duhovnom (a potom i zemaljskom) vodilo! To je neminovnost srpske sudbine i uzrok srpske tragedije (nažalost, upravo ovih dana, skoro sto godina posle oslobadanja Kosova, potvrđuje se ponovo sa Kosovom srpska tragedija.)

KRAJ PRVOG DIJELA