Milanko Kovačević: MORALNA DRAMA SRBA (drugi dio)

 

Razuđeni i veliki srpski etnički prostor koji je pokrivao središnji dio balkanskog poluostrva bio je isto tako nemilosrdno napadnut i sa druge strane – zapadnohrišćanske, rimokatoličke civilizacije. Jednostavno, po svom specifičnom i jedinstvenom geografskom položaju, Srbi su se nalazili prvi na udaru i islamske civilizacije iz Azije i ”napredne” hrišćanske – rimokatoličke zapadne civilizacije Evrope – kao ni jedan narod na svjetu! Sa svojom hrišćansko pravoslavno – svetosavskom, s kosovskim mitom formiranom duhovnošću i kulturom, oni nisu pripadali ni jednima ni drugima; bili su svoji, i drugačiji, a opet tu su – u klinču između dvije civilizacije bili! Uvijek na udaru i Zapada i Istoka! Prvi na “zapadu Istoka” i prvi na “istoku Zapada“! Na raskršću, na vjetrometini… a posebni i različiti od drugih… Zato, uništavanjem jedne imperijalne carevine (Turske) Srbi nisu odahnuli… na Zapadu je već odavno stvorena druga, koja, kao da je samo čekala da nestane prva, pa da može na Srbiju punom snagom navaliti – nova sila hrišćanske Evrope, Austrougarska, iz istog svijeta zla potekla, samo formalno uglađenija i maskama prekrivena. U tu činjenicu su se uvjerili proteklih vijekova i mnogi Srbi koji su tražili spas u bježanju iz tamnog vilajeta u hrišćansku Evropu ali ih je I tu, umjesto hrišćanske ljubavi, isto tako dočekivalo ne-prijateljsko okruženje, nenaklonost I podozrenje. Evropa je već bila ostala i bez duše i bez bilo kakvog osjećanja solidarnosti… znala je samo za svoje interese-pragmatične, ogoljele interese! Srbi ih nisu zanimali; naprotiv, iz neshvatanja i nerazumjevanja, rasla je opšta odbojnost prema njima i njihovom duhovnom sistemu vrednosti koji su doživljavali kao remetilački faktor u skladnom (jedinstvenom) progresivnom razvitku zapadne civilizacije a ta izuzetnost i (za njih) specifičnost srpskog karaktera I duha postajaće sve više kamen spoticanja u odnosu prema Srbima (posebno rimokatoličke crkve i germenskog faktora a zatim nažalost i engleskog) Veliki, otuđeni i zli će bez prekida kidisati na njega (zbog nemogućnosti razumijevanja i ovladavanja s njim!) svim raspoloživim ovozemaljskim sredstvima a sa tim napadima će samo još više potvrđivati svoju duhovnu pustoš i nemoć-duh se zemaljskom silom ne ubija! Nisu oni imali Marka Kraljevića da bi razumjeli Srbe-Marko, nije samo oličenje junaštva i fizičke snage, već još više duhovne, sa širokom, plemenitom dječijom dušom, iz koje ljubav I razumjevanje (a nikad mržnja!) izvire jer ”bolje (ti) je izgubiti glavu, nego svoju okaljati dušu“. Zato Marko i pored sve donkihotovske zanesenosti, razbarušenosti i naprasitosti sudi “ni po babu ni po stričevima”; uvijek uvažava vrednosti i junake, uvijek štiti slabe i nejake – iako je silan i tvrdoglav, iako “orući drumove” ne prizna nikoga “do Boga jedinoga”! Svaki Srbin nosi (za Zapad nepoznatog, a često I samim Srbima!) svojeglavog i slobodarskog Marka u sebi za kojeg ne važe nikakve naredbe i ograničenja – nikakva ni sila ni moć! To Markovo bogatstvo duha i neukrotiva, violentna snaga, Srbima će davati osjećaj veličine i posebnosti (ponekad ne srazmjeran i nerealan pa čak i bogohulan- neke će “izgubljene” generacije Srba čak i na Boga pohuliti!) ali nažalost, istovremeno će izazivati i na Zapadu potpunu odbojnost i nerazumjevanje koje će stalnim tenzijama i neprijateljstvu voditi između ta dva svijeta. Tako će, srpski heroji, likovi iz nebeske Srbije koji se na zemlju spuštaju postati, ne samo izvor srpskog etičkog kodeksa i nosioci bogate duhovnosti naroda, već i izvor svih srpskih frustracija koje neminovno proizilaziti iz vječitog sudara sa zapadnohrišćanskom civilizacijom a što će, na kraju, voditi i srpskom sudaru sa samima sobom. Treba pomiriti Nebo i Zemlju a to je nemoguće!

Dakle, zapadna civilizacija je, ustvari, doživljavala Srbe kao protivnike – a najbolje ih je prevesti na svoju stranu, ako je to ikako moguće! Ilirski pokret, a zatim ideja jugoslovenstva na okupiranom srpskom etničkom prostoru od Habsburske monarhije, i nisu bili ništa drugo nego još jedna sračunata podvala srpskom narodu sa ciljem da se isti uništi ili bar poništi njegovo duhovno djelovanje i njegovo pravoslavlje i tako izvrši denacifikaciju Srba. Prvo se krenulo od manipulacije sa srpskim jezikom – srpska štokavština, gotovo neprijemetno, dugim permanentnim djelovanjem prevedena je u hrvatski jezik (kojim se inače do tada smatralo samo čakavsko govorno područje i eventualno, kajkavsko) uz stalne pritiske na srpski živalj, prekrštavanja i unijaćenja. Da ironija bude veća Hrvati će u dvadesetom vijeku tu izvornu srpsku štokavštinu upotpunosti usvojiti kao hrvatsku te će je njegovati i čuvati kao svoju dok će je rasrbljeni Srbi umnogome zaboraviti a svoj će jezik, nekritički i bez mjere, ukrasiti internacionalizmima i tuđizmima. Naravno, Hrvati će prisvojiti i pismo latinicu iako latinica nije ni po čemu više hrvatska od srpske! Još jedan paradoks nad paradoksima. Svojom nebrigom, ustvari, Srbi su se, u znatnoj mjeri, odrekli svog jezičkog korijena i duhovnog nasleđa i poklonili ga Hrvatima koji ga i danas pažljivo njeguju kao svoj (uz dodavanje nasilnih izmišljenih kovanica da bi dokazali kako je ovo njihovo originalno jezičko I duhovno nasleđe!) Što je najgore, tu su krađu Srbi u današnje vrijeme upotpunosti prihvatili, a to mnogo govori o sadašnjem duhovnom stanju srpske nacije – o srpskoj nebrizi, zaboravnosti, neodgovornosti. Tako je, polovinom devetnaestog vijeka, krenulo prvo veće ”sračunato” I profinjeno organizovano rasrbljavanje Srba pod lažnim i licemjernim parolama ujedinjenja Južnih Slovena u Habsburskoj monarhiji pod okriljem rimokatolicke crkve kao zaštitnika. Tako postadoše preko noći mnogi Srbi u početku Srbi katolici a potom Hrvati – izvršeno je još jedno cijepanje jedinstvenog srpskog etničkog bića! (Naravno, uporedno je vršeno prisvajanje I svojatanje bosanskih muslimana, najvećim dijelom Srba islamske vjere, čime se sve više širio uticaj žute monarhije koji je dosezao duboko na istok sve do Zemuna I stare Raške)

Nije teško utvrditi – Turci su samo više pokazivali svoje azijatsko divljaštvo nabijajući žive ljudi na kolac, dok su, isto tako bezobzirno i divlje, lažni fariseji sa Zapad, ubadali kolac u srpsko srce i dušu. Ali, nije se sa Srbima samo vijekovima duhovno manipulisalo već i zemaljski! Grubo i bez skrupula su zloupotrebljavani od hrišćanske braće I angažovani u Vojnoj Krajini – na granici s Turskom da ginu I brane interese hrišćanske Evrope. Tako, ironijom nesrećne sudbine, često se dešavalo u istoriji da mnogi Srbi stoje i sa jedne i sa druge strane granice između dvije carevine i tako žrtvovani branili su svoje domove i svoje neprijatelje-svoje dželate! Ima li većeg zla koje može jedan narod zadesiti?! Ovakvu tragediju i ljudsku dramu mogu imati samo rijetki narodi svijeta a srpska je izgleda nemjerljiva, što je sve, naravno, ostavljalo velike ožiljke na duši srpskoj… nije ni čudo što bi se u srpskom narodu na momente javljalo odsustvo vjere, bespomoćnost, opšti fatalizam… Možda je najilustrativniji primjer apsurdnosti srpske istorije i srpskog stradanja srpski grad Srebrenica u Istocnoj Bosni gdje su mnogo puta Srbi, čak i u sastavu drugih sukobljenih neprijateljskih vojski, stradali… a zlo ne posustaje, već raste… poslije proteklih vijekova, krajem dvadesetog stoljeća, ponovo će na tom prostoru Srbi doživjeti najveću tragediju – stradaće čak i djeca i žene i starci (nekoliko hiljada) i to od rasrbljene, nekadašnje braće, Muslimana! Da zlo bude veće, ako uopšte može biti veće, nakon kažnjavanja i protjerivanja islamskih fundamentalista i zločinaca sa te teritorije (iako u ovoj uspješnoj vojnoj operaciji nije ubijeno ni jedno dijete, ni jedna žena!) desiće se (od strane nekontrolisanih pojedinaca I grupa “istruisanih” sa Zapada) i neki zločini nad zarobljenim muslimanskim bojovnicima a to će neprijateljski Zapad iskoristiti da baci anatemu na srpski narod kao genocidan a njegovu vojsku će proglasiti za horde agresora i zločinaca. Šta reći – ironija sudbine! Bože, koliko samo zla oko srpske Srebrenice!!! Iako je to i ranije u istoriji bilo već vidljivo, u ovom periodu ratova za oslobođenje od Turaka i pokušaja oslobađanja od austrougarske monarhije, Srbi su sve jasnije sagledavali neumitnu istinu. Srbija nema prijatelje izuzev bratske Rusije (po krvi i duši vezane ali daleke zemlje) Zato je podrška od Rusije uvijek, ma kako mala, veoma mnogo značila srpskom narodu. Nažalost, Srbi će doživjeti I razočarenje u svoju braću, Ruse, kada se (srećom vrlo kratko) Bugarima okrenuše zanemarujući svoje, isto tako, jedine i iskrene prijatelje Srbe (Shvatiće to ubrzo Rusi i zažaliti, jer su stvorili buduće ne-prijatelje svoje) Međutim, ni tada (kao ni do sada) Srbi ne naučiše do kraja istinu da u politici i realnom životu nema braće i prijateja već samo vukova i jagnjadi – ali, takve spoznaje su, teško u srpsku dušu stajale! Zato će Srbe čekati novo bolno istorijsko iskustvo sa novim državama i narodima na Balkanu, koje su praktično Srbi iznjedrili – i stvorili svoje nepomirljive neprijatelje! Dakle, odnos prema Srbima je bio isti od svih – i od Turaka i od Austrougara i od Azijata i od Evropljana. (sa izuzetkom Rusa a i to ne uvijek) A zašto? Kako je to moguće? Zar Srbima hrišćanska Evropa nije bila bliža… Nažalost nije! Tu činjenicu, ne samo da tada Srbi nisu shvatili, nego neće upotpunosti shvatiti ni do današnjeg dana, a svoje zablude će skupo plaćati kroz istoriju. Rigidna, germanska I rimokatolička Evropa, već tada, po svojim osnovnim moralnim načelima pretvarala se u potpuno novi, licemjeran i agresivan, duhovno opustjeo i razljuđen, u materijalizam i pragmatizam utonuo – drugi svijet, imperijalistički! U svemu suprotan od srpskog! Zato se položaj Srba van Srbije u tom vremenu nije mnogo promjenio i nije se mogao promjeniti! Evropa je ostajala potpuno slijepa na muke i nesreće drugih – posebno Srba. Tiranija i ropstvo su nastavljeni i pod habsburškom monarhijom kao i pod turskom carevinom uz prećutnu saglasnost svih… ali, zato je rastao I otpor Srba prema toj I takvoj Evropi što će uskoro dovesti do novih svjetskih potresa, gdje će opet, jedni od glavnih aktera biti Srbi – I najveći stradalnici!