„NEMOJTE ME ZA*EBAVATI!“ Vedrana Rudan: Žalite za prava Afroamerikanaca, a zaboravljate kako su u Hrvatskoj, Srbi postali crnci preko noći

Hrvatska književnica Vedrana Rudan napisala je još jedan odličan tekst…

 

Vedrana Rudan

Vedrana Rudan, Foto: Alo!/Vladimir Marković

Tekst je objavljen na njenom blogu, a mi ga prenosimo u celosti.

Da sam lako zapaljiva ženska baš bih bila srećna ovih dana. Čitav je „civilizovani svet“ na nogama. Ljudi stupaju ulicama svih svjetskih gradova i „bore se“ protiv rasne segregacije. U ovoj se priči urla, drži govore i transparente, dižu ruke u vazduh da bi se pomoglo crncima, ma gde bili, u borbi za njihova ljudska prava.

Crnci, ma gde bili, u Americi, Australiji, Britaniji, Francuskoj…žele „samo“ jedno. Ravnopravnost s belcima. Daleko bi me odvelo kad bih krenula nabrajati imena svih „velikih“ ljudi današnjice koji ih podržavaju, neki čak uplaćuju milione dolara koji će biti uloženi u…Šta? Dalju borbu za crnačka prava? Nove proteste? Otvaranje radnih mesta na neodređeno vreme samo za crnce? Izgradnju državnih stanova širom sveta u kojima će crnci živjeti k’o ljudi i plaćati nisku stanarinu?

Ne. Niko ne zna u šta će se potrošiti lova, nitko i ne postavlja to pitanje jer je pitanje glupo onoliko koliko bi mogao biti glup i odgovor. Mi stari nagledali smo se protesta„koji će promeniti svijet“ i iza kojih više „nikad ništa neće biti isto“. Zato ne verujem u promene. Dok svet ovoga trena „gori“ ili „tinja“, zavisi o mediju koji piše o protestima, pitam se pitam, šta je to rasizam?

Kako bi bilo jednostavno kad bi rasizam bio samo mržnja belaca prema crncima. Onda bismo se mi Hrvati ili ipak preciznije, onda bih se mogla ja Hrvatica dići na zadnje noge i zgrožena „urlati“ preko Fejsa protiv jebenih belaca koji se u Americi vekovima iživljavaju nad crncima. Nažalost, to nije to.

Ja sam se s rasizmom u punom sjaju prvi put u životu susrela u Hrvatskoj za vreme prošlog rata. Odjednom smo „mi“ bili „svoji na svome“, a „oni“ su, iako su s nama živeli vekovima, postali „ljudi čudna imena“. Preko noći su Jovan, Desanke i Žika postali crnci.

Ne, ne, nemojte me zajebavati i govoriti mi kako su nas oni napali, mi smo se branili, nismo mi napali njih, oni su napali nas… Ne govorim vam o ratnicima i ratnim zločincima. Govorim vam o svojim susedima, ženama, deci, muškarcima koji su se čak borili na „našoj“ strani. Ništa im nije pomoglo. Kao što ni ovi protesti neće pomoći crncima da postanu belci.

Jovo je postao crnac, Desanka je postala crnkinja, Žika iz moje ulice promenio je ime, ali smo svi znali da je novi Antonio stari Žika. Dakle crnac, dakle smeće, dakle, ubij, ubij… U Hrvatskoj ni jedan crnac nije smio dobiti posao u državnoj službi, onako kako ga danas bijelac ne može dobiti u Južnoafričkoj Uniji. Sećam se kako je jednoga dana novinarima Radio Rijeke, crncima, zabranjen ulazak u zgradu i danas ugledne riječke javne kuće.

A šta ćemo s pozdravom Za dom spremni? Sigurni ste da ta priča nema veze s položajem crnaca u Americi? Za dom spremni je bio službeni pozdrav u fašističkoj NDH u kojoj su vladali rasni zakoni. Ne postoji danas i ovdje nitko tko to može poreći. Pa ipak su danas i ovdje u „demokratskoj“ i „suverenoj“ i „europskoj“ i „civiliziranoj“ Hrvatskoj suci Visokog prekršajnog suda zauzeli stav da je fašistički pozdrav prihvatljiv. Prihvatljivo je grubo vređanje hrvatskih crnaca i bijelaca koji nisu rasisti.

Alo