Zašto zapad nikad neće pobjediti Srbe?

Čitav svijet obišle su vijesti o terorističkom napadu u engleskom Mančesteru. Zapadni novinari se pitaju: Kako neko može ubijati djecu? Toj rečenici fali samo pojašnjenje koju djecu? Radi se o djeci zapadnjaka. Kad zapad pobije stotine hiljade djece od Libije do Afganistana, onda je to za zapadnjake „prihvatljiva cijena“ kako kažu njihovi psihopatski političari.

O licemjerju zapada ne treba trošiti riječi. Zapad je taj koji je stvorio terorističku državu Kosovo na srpskoj zemlji u srcu Evrope. Koji je pomagao islamske fanatike u Bosni kada su odsjecali srpske glave. Pustio ratnog zločinca Haradinaja. Stvarao ISIL da bi u Siriji srušio Asada i obučavao Talibane u Afganistanu da bi se borili protiv Rusa (sjetimo se filma Rambo 3 u kojem se Sylvester Stallone bori rame u rame sa Talibanima).

Amerika i njezin satelit EU se pravdaju da pomažući teoriste pomažu manje zlo. A onda se čude kad ti isti teroristi izvršene napade u Parizu ili Mančesteru. Zanimljivo da Rusija nikad ne pomaže manje zlo. Zapad ne postavlja ruske zastave kada teroristi izvrše napad u Rusiji, a Rusija dostojanstveno, časno i u duhu pravoslavlja obilježava i žrtve na zapadu.

Dva su to pojmanja svijeta koja se nikad ne mogu susresti. Totalitaristički, robovlasnički duh zapada teži da sve stavi u šablone, da sve podčini i kontrolira. Srbi i Rusi su potpuno drugačiji. Njima je sloboda draža od sigurnosti, čovjek važniji od zakona, prednost daju principima, a ne pravilima.

Srbi su narod koji čini manje od 0.1 posto svjetske populacije, a dali su čak dvojicu od deset najvećih umova svijeta. Iako čini samo 2 posto evropskog kopna, a preko 70 posto svih ptičjih vrsta Evrope je Srbiju izabralo za svoje stanište. U Srbiji je rođeno najviše rimskih careva van Italije. Nebrojna su naučna, kulturna i civilizacijska dostignuća tog naroda koji je vijekovima Evropu branio od Turaka, naroda na kojeg su kidisala najmoćnija carstva, kojih odavno nema, a Srbi su još uvijek tu.

Devedesetih godina Srbi su se sami borili protiv islamskog terorizma u Bosni i na Kosovu. I kako im je zapad zahvalio? Poslao je bombe na srpsku djecu. Tada za zapadne novinare ubice djece nisu bili psihopati, nego humanitarci. Jer napad na zapad je teroristički čin, a napad zapada na nekog drugog je „humanitarna intervencija“. Islamski teroristi su u toliko manje licemjerni od zapada što svoje zločine bar ne nazivaju humanošću.

Te 1999. na prestižnom univerzitetu u Francuskoj jedna je studentkinja svaku vijest iz svoje zemlje pratila sa strepnjom. Poput hiljada Srba rasijanih po svijetu i ona je srcem i dušom bila uz svoj narod nad kojim je vršena neviđena agresija i nepravda. Nikad veća sila nije napala slabiju zemlju. Ali se Srbi nisu skrivali. Stavili su majice na mete i izašli na mostove i ulice.

Taj srpski duh izludio je zapadnjačke gospodare kaosa. U njihovim centrima za hibridne ratove, armije njihovih najvećih stručnjaka, milionima dolara plaćeni think tankovi nemoćni su protiv Srba. Jer su Srbi nepredvidivi. Jer imaju um koji razmišlja na drugačiji način od zapadnjačkog. Srbi se smiju zapadnjačkoj šabloniziranosti koja je na granici idiotizma. Srbi zapad pobjeđuju sa osmijehom.

Koliko god da je Srbija danas u teškoj situaciji, najgore je prošlo devedesetih. Zapad će se smanjivati, a Rusija rasti. Slobodni svijet će jačati. A onda će Šiptare i toponimske nacije čije su države u granicama koje je oslobodila srpska vojska, istorija izbrisati kao i sve sluge i poltrone do sada. Vrijeme svakog stavi na svoje mjesto.

Ta studentkinja završila je njihove univerzitete. I danas se sprda sa njihovim frazama i propagandom, Donosim vam jedan njezin tvit. I zapamtite, nikad zapad neće pobjediti Srbe i Ruse. I nikad nije. Oni su taj rat izgubili onog dana kad su ga započel