Vojo Mistović: Gospode, nemam čovjeka!

Bez ikakve osude, već sa žalom, možemo posvjedočiti da živimo u vremenu koje bi mogli nazvati po rečenici što bješe izgovorena ispred banje Vitezde: „Gospode, nemam čovjeka“… Tužno je što se u opštoj klimi koja vlada nameću izokrenute vrijednosti;  da je laganje dobro jer te može pomaknuti bliže ciljevima materijalne prirode. Sentenca koja se često koristi u našem slengu „Snašao se“ prećutno odobrava svaku vrstu prevare, zločina, gaženje preko leševa jer statusni simboli u vidu automobila, stanova, garderobe…

Kao što možemo vidjeti kroz literaturu koja je došla do nas pisci, hroničari i dr. za svoje vrijeme često navode da je najteže od kad je postao svijet. Još kada se to gleda kroz religioznu prizmu ta se vremena nazivaju apokaliptična, pa se kroz analizu dešavanja najčešće dolazi do zaključka da je kraj tu blizu, pred vratima. Ovo se može objasniti  i sa subjektivnim osjećajem svakoga čovjeka, jer vaistinu poslije smrti ovaj svijet završava svoju misiju iz perspektive preminulog, a čovjek doživljava svojevrsnu apokalipsu. Naravno, to je samo jedno objašnjenje i ne mora da bude presudno. U samom Svetom pismu stoji da već živimo zadnja vremena, da je otpočelo  finalno odbrojavanje. Opet, u istoj svetoj knjizi nalazimo objašnjenje od samog Gospoda šta će sve prethoditi kraju. Informacija o tačnom ili približno tačnom datumu  slavnog drugog dolaska Gospodnjeg nije podijeljena niti sa anđelima niti sa ljudima.

Ono što je definitivni pokazatelj loših vremena je nedostatak ljubavi, saosjećanja i milosrđa. U pravoslavnom nepisanom predanju duša poslije smrti da bi stigla do samog Gospoda mora proći 30 mitarstava ili carina na kojima se iznose dokazi o životu čovjekovom u raznim aspektima. Postoje mitarstva za laž, ubistvo, krađu… Kaže se da je potonja carina vezana za djela milosrđa.

U Jevanđelju i kasnije u svetootačkoj literaturi milosrđe je izuzetno apostrofirano, i ono pokriva mnoštvo ljudskih grehova. U Starom zavjetu Gospod decidirano govori Izrailjcima: „Milost hoću a ne žrtvoprinošenje“.

Nevjerujućim ljudima i ateistima grozno zvuče riječi da je bolest Božija posjeta. Odmah bi, kako je i običaj nas nezahvalnih ljudi, optužili Gospoda za naše nedaće i surovost koju On primjenjuje prema nama. Sjetimo se, kad nam se desi nešto loše, koliko smo puta uzviknuli „Bože što sam ti ja zgriješio pa da me ovako kažnjavaš“. Iz samog tog usklika se vidi naša ispovjedna pozicija – u šta i kako mi to vjerujemo.

Prvi dio rečenice ispovjeda našu nepogrešivost, otuda veliko čuđenje u otvorenom pitanju Tvorcu, te automatsko pranje ruku od naše odgovornosti.

„Početak mudrosti je strah Gospodnji“ – zbori Sv. Pismo, ali u ovoj našoj rečenici ne primjećujemo taj početak mudrosti. Prihvatiti Gospoda kao nelažnog i pravednog sudiju, prihvatanje Njega kao apsoluta i činjenicu da „pravda Božija drži sela i gradove“ jako je teško za modernog čovjeka. Od najranijih dana, od samog obrazovnog sistema pa do banalizacije koja mu se nudi kroz medije, stilove života i kroz same ljudske odnose čovjeku se servira nešto potpuno drugačije.  U našoj rečenici imamo strah, ali ne onaj koji nas privodi mudrosti, već imamo strah od jednog tiranina čiji je sud potpuno nepravedan jer: „Što ti zgriješih  te me ovako kažnjavaš“? Em što je nepravedna, već je kazna i neadekvatna „jer nisam kriv a ti me ovoliko nagrdi“.

Ovakav stav i ispovjedanje nije ekskluzivno vezano za nevjerujuće ljude, baš naprotiv.  Tako da ne možemo kategorizovati ljude po tom kriterijumu, pošto nam je svima bilo da smo Eskimi, Afrikanci, muslimani, hrišćani, crnci, bijelci u samome srcu usađen moralni zakon. Savjest nam nepogrešivo govori šta je dobro i šta je zlo.

Uzeli smo za primjer bolest kao Božiju posjetu. U umu vjernoga čovjeka možda neće u datom trenutku biti jasno zbog čega se  to dogodilo. Ali isto tako će se sjetiti da Bog promišlja o svakome čovjeku na ovoj planeti i da je često (ali ne i uvijek) Njegov promisao nedokučiv za običan ljudski um. Nekad su potrebne godine, nekada tren, a nekada nije dovoljan ni cijeli život da se shvati.

Da li smo se zapitali: Popuštajući bolest na nas, možda je Gospod spriječio neko veće zlo? Da li nas Gospod ovom bolešću koju je dopustio da nas pogodi čisti od loših postupaka, misli i želja? Ležeći u bolnici sa drugim ljudima, djeleći zajedničku muku, naše srce postaje mekše, prijemčivije za tuđu muku i bol, pa i mi saosjećamo sa bolnima i vatreno molimo Gospoda Isusa Hrista da izliječi i njih i nas? Možda je ova bolest upozorenje da od sada bolje čuvamo  ono što dobismo na dar – život? Ova nas muka nauči da budemo strpljiviji, zahvalniji, milostiviji?

Bog je dao čovjeku potpunu slobodu, i samim tim On ne upravlja čovjekovim životom po principu automata ili robota, jer da je tako sasvim bi na mjestu bila naša gornja replika o nepravednom kažnjavanju.

To pogrešno vjerovanje koji se čovjeku nameće u formi „sudbine“ i ne shvatajući riječi „da čovjeka vara i mami sopstvena želja“ i da „Bog ne kuša nikog“ brka naše lončiće te na optuženičku klupu stavljamo Boga, sudbinu, „život prokleti“… U našem sudu nema milostivosti jer polazimo od premise da smo mi čisti i opravdani i da je nesreća koja nas je snašla surova kazna, potpuno nezaslužena, lišena svakog promisla i lišena dobra u krajnjoj instanci.

Postoje primjeri kada čovjek vaistinu strada na pravdi Boga, ali kako i to da shvatimo, ako ne vjerujemo u Božiji promisao i da je Gospod tvorac svakoga dobra?

„Evo Petar ni mrava nije zgazio, a pogledaj šta mu se desilo“ – nebrojeno puta smo tako nešto čuli. Lišeni ispravne vjere i rasuđivanja ovaj nas drugi primjer baca u potpuno razočaranje, u nekim prilikama i u očaj te mi na optuženičku klupu opet izvodimo Tvorca prebacujući mu da uništava dobre ljude. Zbog ovakve zamjene teza da se malo suvoparno izrazim, Gospod nam je dao lijek u vidu knjige. Knjiga o Jovu nam kristalno jasno predočava demonsku zamku, mišljenja „prijatelja“, stav „najbližih“ i Božiju pravdu. Zašto te knjige nema u obrazovnom sistemu? Eh, pa te knjige nema ni u novim, blistavim rukotvorenim hramovima koji preplaviše zemlju…

Bez ikakve osude, već sa žalom, možemo posvjedočiti da živimo u vremenu koje bi mogli nazvati po rečenici što bješe izgovorena ispred banje Vitezde: „Gospode, nemam čovjeka“… Tužno je što se u opštoj klimi koja vlada nameću izokrenute vrijednosti;  da je laganje dobro jer te može pomaknuti bliže ciljevima materijalne prirode. Sentenca koja se često koristi u našem slengu „Snašao se“ prećutno odobrava svaku vrstu prevare, zločina, gaženje preko leševa jer statusni simboli u vidu automobila, stanova, garderobe… dokazuju opravdanost takvog djelovanja. Situaciona etika je prihvatljiva, poželjna i nameće se kao standard u društvu u kojem živimo. Ona izlazi i iz crkvenih oltara pa se domovi molitve pretvoriše u domove trgovine.

Kao društvena norma nameće se i „istančana sebičnost“ da bi se uništila sabornost, te se čovjek pomoću samoljublja dovodi u ropsko stanje, i gle on zbog toga biva sretan, ne shvatajući da su ga vezali sopstvenom voljom.

Zlo je zaista zauzelo vodeće mjesto, lica nam postaju kamena i neosjetljiva, dok smrt kosi neumorno. Dovoljno je pogledati statistiku saobraćajnih udesa, samo to je dovoljno da se svaki iole zdravomisleći čovjek naježi i upita šta se ovo dešava. Mnogi od nas se skrivaju iza one tako banalne, davno pročitane, ali uvijek aktuelne „utjehe“: „Dobro je, nisam ja“, „Ma, neće se meni to desiti“ dok istovremeno prizivamo tu istu smrt, proklinjemo bližnjeg, mislima ga bijemo, čerečimo, ubijamo… Da li spominjati abortuse i druge vidove nasilne smrti koji nas okružuju? U Crnoj Gori se dešava nešto čega nikada nije bilo, počeli su ljudi umirati u Ostroškoj svetinji, tamo gdje su slijepi progledali, bolesni se izliječili, ljudi padali sa litica i preživljavali, tamo gdje je život pobijeđivao smrt… Da li ćemo se zapitati, zamisliti?

Dobro postoji, iako se protjeruje iz društva, obrazovanja, medija, ljudskih odnošaja… Ono krvari ali nije pokleklo, bije bitku protiv zla u ljudskim srcima. Zbog čistog srca možda jednog u milijardu ova planeta diše i živi.

Kako bi lijepo bilo da pored tog jednog stane još neko od nas.

A u Jerusalimu kod Ovčijih vrata postoji banja, koja se jevrejski zove Vitezda, i ima pet trijemova.
U njima ležaše veliko mnoštvo bolesnika, slijepih, hromih, suhih, koji čekahu da se voda zatalasa.
Jer anđeo Gospodnji povremeno silažaše i uzburkavaše vodu; i koji bi prvi ušao pošto se uzburka voda, ozdravio bi, ma od kakve bolesti bolovao.
A ondje bijaše neki čovjek koji trideset i osam godina bješe bolestan.
Kad vidje Isus ovoga gdje leži, i razumje da je već mnogo godina bolestan, reče mu: Hoćeš li zdrav da budeš?
Odgovori mu bolesnik: Gospode, nemam čovjeka da me spusti u banju kada se uzburka voda: a dok ja dođem, drugi siđe prije mene.
Reče mu Isus: Ustani, uzmi odar svoj i hodi!
I odmah ozdravi čovjek, i uze odar svoj i hođaše…
Blaga vijest, Jovan 5.1-5.9

(Narodno.me, 1. 7. 2017)

Izvor: Stanje stvari