Haški tribunal je svoj pohod na Srbe završio notom neočekivanom čak i od njegovih najzadrtijih protivnika: osudio je čak i svoje vojnike koji se nisu dovoljno predano borili protiv Srba.

Presuda “hercegovačkoj šestorci“ za zločine nad muslimanima se potpuno uklopila u antisrpski narativ koji haška kaznionica projektuje od samog svog osnivanja, mada je malo ko očekivao da će otići baš toliko daleko da pošalju tako oštru poruku ne samo svojim budućim žrtvama, nego i saveznicima. U duhu one “ako niste s nama, onda ste protiv nas“, Imperija je kaznila bosanskohercegovačke Hrvate što su ratovali protiv muslimana Alije Izetbegovića, a ne protiv Srba Radovana Karadžića, kako je strategija nalagala.

praljak
izvor: Business Insider, ICTY

Gdje god Srba nije bilo u značajnom broju ili gdje su rano neutralisani, prirodno je bilo da ratuju Hrvati i muslimani jedni protiv drugih. I ratovali su, krvavo i intenzivno. I Srbi su, kao što je strategijski pravilno, podsticali taj rat. Sve dok Hrvatima nije smijenjeno rukovodstvo i dok im Vašingtonskim sporazumom nisu zavrnute uši i dok im nije naređeno da prestanu gledati svoje interese i da se okrenu službi Imperiji, tj. da opet uvežu zastave i okrenu cijevi i kame na Srbe.

Udruženi zločinački poduhvat, kojim je Republika Hrvatska potkačena u ovoj presudi, valjda je upozorenje da nema sebičnih kalkulacija kad ratuješ za drugoga.

Znači, nije udruženi zločinački poduhvat ulazak “zengi“ u Posavinu i pokolj Srba oko Broda, čime je započeo rat u Bosni i Hercegovini. Ni Mitrovdanska ofanziva na Istočnu Hercegovinu. Ni Operacija Maestral 2, u kojoj vojska Republike Hrvatske kao kopneno krilo imperijalne vojske vrši invaziju na zapadne dijelove Republike Srpske, dok NATO bombarduje istočne dijelove. Ne, to je u redu, jer to je bilo u sklopu NATO strategije, uperene protiv Srba.

Rušenje Starog mosta
izvor: Real War Films

Hrvatsko-muslimanski rat je, pak, bio prepreka toj strategiji, koja je onemogućavala da se NATO pješadija organizuje i usredsredi. Zato on podliježe kazni Imperije.

Naravno, Franjo Tuđman je morao da balansira između hrvatskih interesa u BiH, i interesa Imperije koja ga je opunomoćila, a Imperija na to ne gleda blagonaklono. Ništa balansiranje, samo poslušnost.

Mogla je, ipak, Imperija Hrvatskoj ovo i da oprosti. Na kraju krajeva, izvukla je iz tog rata željenu dobit, pa može priuštiti malo velikodušnosti. Ili nije?

Je li hrvatsko-muslimanski rat baš toliko usporio imperijalno napredovanje protiv Srba da Hrvatima Imperija ni 25 godina kasnije ne može da pređe preko neposlušnosti? Ili je možda potonji nepovoljan razvoj geopolitičkih kretanja u Evropi i šire pokazao Imperiji koliko su joj vremena protraćili njeni zadrti podanici koji su umislili da su stekli pravo da se bore i za svoje interese?

Rano je da se presuda Hrvatskoj analizira, a sa pravne strane, kad je u pitanju Haški tribunal, svaka analiza je bespredmetna. Njena dugoročna bitnost će se ogledati u tome da li će pokrenuti lavinu posljedica, tj. da li će poslužiti kao osnova za sudska i druga razračunavanja Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Ante Gotovina sa američkim starješinama
izvor: Večernji list

Međutim, ona takođe nedvosmisleno kazuje da je današnja Hrvatska potpuno nebitna kao regionalni činilac i da se prema njoj ne mora imati obzira. Daje joj se do znanja da u imperijalnim krugovima do njenog integriteta nikome nije stalo i da je njena uloga u imperijalnoj strategiji završena.

Kad se Srbija, koja je ratovala protiv Imperije, kažnjava, to je prirodno. Ali kad se prema svojim štićenicima i pulenima odnosiš protivno njihovim zaslugama, onda jasno pokazuješ koliko su ti bitni.

Naravno, presuda Hrvatskoj mora da ima veze i sa novonastalom geopolitičkom situacijom, sa kojom sve u Evropi ima veze: dinamičnom promjenom odnosa između Britanije i Njemačke, odnosno SAD-a i Evropske unije. Evropa se ubrzano dijeli na britansko-američke i njemačke sfere, što ni Hrvatsku ne može zaobići. Nejasno je zasad kako će se krivica za udruženi zločinački poduhvat ograničiti na Hrvatsku kad znamo da je Hrvatska samo izvršavala američka naređenja, obijesno i sa strašću, doduše. Ali to su već unutarimperijalni računi.

Poenta ostaje da su postjugoslovenske državice i nacijice bitne Imperiji onoliko koliko slušaju i koliko služe u borbi protiv Srba. Neke tako nastaju, neke tako opstaju, a neke drugi identitet i nemaju i ne treba im. Hag sad može i da zove fajront, jer je završio misiju definisanja ko je kome šta na imperijalnim bombama izrovljenom zgarištu hladnoratovske Jugoslavije.

foto naslovna: Al-Jazeer

Izvor: Srbist