Sve je otišlo do(đavola)…

Piše: Vuk Jovanović

Sve je otišlo do(đavola), do njega lično, do njegovih odaja, a mi sjedimo rame uz rame sa dotičnim – u bukvalnom smislu. Ko je za to kriv? Na koga uperiti prstom? Na koga podići kamen i kazniti ga kao biblijsku kurvu ?

Mi smo krivi, svi mi zajedno, a podići kamen na sebe samog bio bi veliki grijeh, zar ne? Sve ekstrem do ekstrema, super ego do superiornijeg ega, tvrd stav do još tvrđeg, kad bi samo malo „oladili“ gdje bi nam kraj bio? Zato što uvjek idemo iz krajnosti u krajnost, čas smo žrtve fašizma, čas smo veći fašisti od Pavelića (po ideologiji vladajuće partije, pro-nato ustaške tvorevine Montenegro), čas smo komunisti a čas četnici (Srbija – od Slobe do Tome), čas pljujemo po crkvi , čas dajemo priloge, čas se volimo čas preziremo. Nažalost, nema sredine.

Eto dočekasmo da se u SPC-u počnu politički dijeliti, poput Zvezde i Partizana, na jug i sjever, što znači da bi ovim koordinatama Amfilohije bio „Grobar“ a Irinej „Delija“. Biće to „paklen“ derbi, čini mi se. Na žalost ne postoji ona čuvena „zlatna sredina“ za koju nije slučajno rečeno ZLATNA, jer ona najduže traje, najviše sija i vrijedi, za razliku od svega što je brzo, koliko god da bilo dobro – kratko traje.

Zbog toga su nas lako porazili Šiptari (zar to ne zvuči isto kao štakori ?), zato su nas porazili i svi ostali. A opet, nismo mi toliko loši u biti, ispadosmo naivni. Vrlo lako se navikavamo na loše a mnogo teško od istog odvikavamo. Uvijek tražimo lakši put kako da dođemo do cilja a na kraju uvijek odemo težim (Prokletije). Čak i kada ratujemo, ne možemo poput svih normalnih zemalja jedan na jedan ili pet na pet, nego moramo sami protiv cijeloga svijeta i to bez štita i mača, samo inat i „ona rabota“.

Takav mentalitet se najbolje oslikava u košarci. Srbija do finala dođe neprimjetno i vrlo očekivano a krene sa rečenicom „nemamo šta da izgubimo“. A onda u finalu pod obručom vidimo Vladimira Štimca i Markusa Kazinsa i shvatimo da se tu upravo dešava nemoguće, sve je tu protiv matematike i statistike i sve suprotno od brojeva i proračuna, zato je to stvar vjere u čuda, a samim tim vjere u Boga. Poslednji put smo u finalu igrali protiv Srba (nije lapsus – Srbija vs Srpska dijaspora) i bili poraženi. Od Dragića, Dončića čak je i trener bio Srbin – Igor Kokoškov. Nije prvi put da je Srbija poražena od same sebe, kako u košarci tako i na ostalim poljima, ponajviše na Kosovu polju. A takvi porazi se ređaju sve češće i koliko mi se čini nema im kraja.

Naš glavni grad je „na vodi“ a svi štakori na polju, Kosovu polju. Citirajući Ničea u Zaratustri: „Bog je mrtav“, zaista jeste a za njim će umrijeti i srpski narod koji će tada i zvanično postati NEBESKI. U ovim potonjim vremenima često ljudi izgovaraju kroz kratak uzdah dvije riječi koje su ujedno i dva jedina rješenja – DECA I SELO. Što se tiče sela – livada može bez čovjeka ali čovjek bez nje ne može, što znači da je čovjek na izdisaju ne i livada, livada uvijek diše punim plućima. Isto važi i za stoku, može ona da pase bez čovjeka ali čovjek bez stoke ne može da se hrani. Kada je reč o djeci, ne treba ih „praviti“ (nisu urmašice da bi se pravila), treba ih stvarati, podizati, gajiti i voljeti, ali tamo gdje ima smisla, pored štakora- nije baš pametno.

Izvor: IN4S