Sužnji Petog oktobra

Petog oktobra 2000. godine su tajne službe i druge agenture Atlantske imperije pomoću koalicije ozlojeđenih osvetnika Osme sjednice CK SKS, uskraćenih devetomartovaca i za tu svrhu specijalno obučene ulične gerile, uspjele da zamijene režim Slobodana Miloševića režimom DOS-a.

Atlantističkim jezikom rečeno, pomoću naših pomagača, plaćenih, ucijenjenih ili izmanipulisanih, znajućih i neznajućih, skinuli smo, kao desetine puta dosad, režim u stranoj zemlji koji ne izvršava našu volju ili je odsvirao svoje, te uspostavili tranzicioni proces ka sve neposrednijoj upravi nad državom koja će tim procesom da postane potpuno zavisna od nas, praktično kolonija savremenog tipa.

Srpskim jezikom rečeno, Slobo je u Srbiju uveo mrak devedesetih, opljačkao narod, digao mrski nacionalizam, započeo ratove, izazvao bombardovanje, pa smo mu se desili, mi, narod, koji smo ga uličnom akcijom srušili s vlasti i otjerali u Hag. Tako bi svoje petooktobarske porive obrazložio onaj jurišni dio srpskog naroda.

sputnik
izvor: Sputnjik

Neka bude da su i jedni i drugi u pravu, ali poslije 17 godina, više je u pravu onaj koji se manje kaje. Pošto se uspjeh mjeri prema ciljevima, više je u pravu onaj koji je svoje zamisli sproveo u djelo.

Šta je postigla Imperija, i njene Cije, Otpori, milioni uloženih dolara, bombardovanje (ko kontekstualno razdvaja bombardovanje od Petog oktobra, taj je blesav ili zlonamjeran)? A šta je postigao srpski narod koji je jurnuo da pali Slobinu, a svoju Skupštinu? Ko je postigao svoje zacrtane planove, a ko nije?

Je li Imperija dobila koloniju Srbiju? Je li pomoću svojih domaćih pomagača i neoliberalnih šema odnijela što se dalo odnijeti i uništila što se dalo uništiti? A je li onaj narod koji je srljao na Skupštinu dobio boljitak, je li izašao iz mraka devedesetih, je l’ ga svijet više cijeni, je l’ ima više nego što je imao?

Neka ovih pitanja ovdje, bez odgovora, u pola slovenske antiteze. Vrijeme je dalo odgovor. Mogu dosmanlije evocirati uspomene, sa Zoranovim imenom i sjetom na usnama, mogu se i ne kajati oni koji su još na istom zadatku. Ali narod zna.

izvor: Srbski FB Reporter

Narod koji je jurišao, zna da je Peti oktobar izveden za tuđe babe zdravlje. I kome je drago što je srušio Slobu, zna da je deset puta gore vrijeme nastalo i da je i on sam doprinio tome, služeći kao pješadija imperijalnog osvajanja Srbije. Nije da sloboda nije umjela da pjeva, nego koncert nije ni bio planiran.

I kad kukaju o “’šestom oktobru“, oni znaju da ga nije bilo onakvog kakvog su ga oni zamišljali jer nije bilo bitno šta su oni zamišljali, nego šta je naručilac naručio i šta je ovlašteni izvođač radova bio ovlašten da izvede. Pa, gdje bi Imperija našla Vučića 2008. da je dozvolila lustraciju 2000., pobogu?

Zna to petooktobarski narod sve. I kad neće da prizna – zna.

Evo kako znamo da zna: nikome više ne vjeruje, ni za kim se više onako ozbiljno ne pokreće. Iako mu je loše i bunio bi se, i dizao bi se, svakom pokretu, svakoj ideji, nađe manu, nađe vezu sa kompromitujućom prošlošću, sa nepouzdanom sadašnjošću i sa neizvjesnom budućnošću. Paralisan je jer neće više da ispadne majmun kao Petog oktobra (ili u manjoj mjeri Devetog marta). Peti oktobar ga je naučio da nema prevrata bez sredstava, tj. para, i zna da u dobronamjernoj, rodoljubivoj, konstruktivno naprednoj Srbiji danas nema para ni da se valjan otpor organizuje, a kamoli prevrat. Čim ga zovneš na pobunu, pita ko te plaća. I to s punim pravom pita.

Ne vjeruje više onima koji su ga toliko puta obmanuli, a ide im niz dlaku toliko koliko mora, koliko mu treba za materijalni opstanak.

Politika06102000
izvor: Vikipedija

To je loše, da se razumijemo. To nije znak da se narod opametio, nego da se ukočio od straha. Od straha da ne opet ne donese pogubnu odluku. Kao onaj afrički bivo koji ne smije da se napije vode jer zna da ga iz rijeke vreba krokodil, da ga ščepa za vrat. Pa crkne od žeđi.

Dodajmo ovome činjenicu da je onaj drugi, antipetooktobarski dio Srbije, koji je u kasnijim godinama mlitavo i talasao, namigujući Koštunici i čekajući Šešelja ostao potopljen Dačićem, a izmajmunisan i dezorijentisan Vučićem. Ko je onda u Srbiji preostao? Koje mase? Koja vizija da ujedini i pokrene?

Sramota je reći, ali pozitivno u svemu ovome je jedino to što se novi, oslobodilački koncepti ne troše, jer se užegli srpski političari ne bave vizijama, nego strančarenjem, pljačkom koliko im gazda dozvoli i opstankom na vlasti i u životu. Nemaju vremena za nove vizije, što je dobro, jer bi ih čas posla kompromitovali i upropastili svojim prljavim rukama.

Nove ideje, tako, još ne svijetle, ali se i ne kompromituju. Čekaju valjda bolje vrijeme, bolje ljude, hrabrije bivole.

 

Author: V. Ivković

Izvor:Srbist