Saša Knežević: Poslednja moguća pobuna

,,Pustinja raste… Teško onom koji u sebi krije pustinju.“

Kome danas još nije jasno da “parade srama“ imaju izrazito političku pozadinu. Okupatorska čizma drži pod kontrolom osvojenu teritoriju dok posle svake kapitulacija dolaze nužne posljedice. Najveća poslastica su one zemlje koje su u velikim ratovima bile nepokorne i hrabro odolijevale pritisku da se podaju nečistom duhu. Zemlje koje su imale jaku tradiciju i odudarale moćnom duhu vremena koji teži svim svojim silama, da mu se svaki narod, do posljednjeg slobodnog čovjeka – Potčini.
(Nakon kapitulacije Japana u Drugom svjetskom ratu, nakon genocida u Nagasakiju i Hirošimi od strane Amerikanaca, da bi se do kraja ponizio nacionalni ponos i slomio samurajski duh Japana, naređeno je masovno oduzimanje svih mačeva u zemlji, zbog takvog kolektivnog poniženja je izvršeno mnogo harakirija. Okupator je znao koliko je to jak psihološki pritisak, onda kada zgazite simbol duhovne vrijednosti i prkosa protivniku, kome je on sakralni predmet i neodvojivi dio tradicije. Tako počinje svaki proces obezglavljivanja i potčinjavanja. Od nas ti isti danas zahtijevaju na predaju našu sakralnu teritoriju, naš epicentar nadanja, koje nas spaja za vrelo borbe i zavjeta sa Bogom.) Prljave marionetske strukture su iskontruisane od rijetko probranog šljama, koji je još prije vrbovanja morao da potvrdi svoju usrdnost, tako što bi dokazao da je spreman da sprovede sve što od njega traži potpisani faustovski ugovor. LGBT(P)- organizacija je jedna od najrasprostranjenijih izvidnica američke (evroatlantističke) imperijalne geopolitike. Ona nosi simbol onog svijeta i onih vrijednosti koje okupator pronosi; koje moraju biti nedodirljive, koje se moraju propagirati, i koje moraju imati svoje predstavnike u vrhu montiranih vlada. Slugama okupatora svaka uzurpacija donosi “manipulativni dribling“, “nedodirljivi katalizator (sve)opadujećeg otpora“, “veće koske od zadovoljnjih gazdi“ i “učvršćenije pozicije“. Uzgred, tu su i izrežirani protesti, balansiranje opozicije, medijsko zaglupljivanje apsurdnim decentralizacijama, nevladine organizacije, pseudopatriotski pokreti koji kao strvinari žive na račun slavne i davne srpske prošlosti, tamno dvojništvo crkve, sportska dešavanja, vrbovanje istaknutih javnih ličnosti koji su se do tada kretali bar u nastupima samosvjesno, da ne pominjemo njihove neprikosnovene pipke u prosvjeti, zdravstvu, ekonomiji; ukratko, njihovi sateliti obesmišljavaju svaki potencijal snage i podstiču svaku karikaturizaciju istinskih vrijednosti u kojima se može roditi ozbiljniji preobražaj. Oni su dobro utvrđeni u cijelom sistemu jedne okupirane države koja se zatim pridružuje tom lancu strateških “žutih zvjezdica“ u jačanju fronta prema pravoslavnoj Rusiji (prema onoj netvarnoj, neuništivoj, carskoj – Hristovoj Rusiji, kojoj je Božijim Promislom predat pravoslavni štit Vaseljene), u jednoj neizmjernoj želji za apsolutnom diktaturom i konačnom unipolarizacijom svijeta.
 
[Svaki valjan podstrek treba:
 
Obesmisliti, desakralizovati, površno prikazati.
 
Sinkretizam nespojivih, sukobljenih, dijamentralno nepomirljivih.
 
Prikazati ga kao neozbiljnu predstavu na parčićima “slobode“, da bi se mogla kao „okovana snaga u cirkusu“ ismijavati, i sa bezbjedne distance, iza rešetki kaveza – radoznalo posmatrati.
Cinično poniziti.
 
Perfidno ga svesti na ponuđenog od strane njih, od lica maske zvane – Demokratija.]
 
Svaki takav odliv kritičke snage i atomizacija kritične mase, ubire otrovne plodove i apsorbuje i najmanju želju za ozbiljnijim otporom. Treba da svako povjeruje da nema neuslovljenih. Svaki kolonizator iznova i iznova teroriše i pokušava da slomi one temelje koje čine suštinu identiteta i autentičnosti pokorene teritorije. Ako mu to uspije može biti uvjeren da je novostvoreni hibrid napokon >>mankurtisan<<. Nema više otvorenih ratova, sa himerama savremenog doba i moderne tehnokratije, zbog kojih je djetinje naivno misliti da ćete protivniku ikada videti beonjače. Diverzije, koje bi mogle okupiti određene grupe za efikasnije unutrašnje udare su trajno onesposobljenje, dok je sve materijalno oružje od naroda oteto i predato neprijatelju na raspolaganje. Najsirovija kriminalna lica su dobrodošla u državnim službama, ne prezajući od najgnusnijih nedjela ne bili zadržali svoje materijalno blagostanje i poluge vlasti. Legalizovan je svaki reket i nepravda, dobrodošla je atmosfera stalnog pritiska i represije. Povećati radne časove ali što više smanjiti nadnice, održati stalnu nesigurnost radnih mjesta koja uvijek dobro posluže pri političkim ucjenama. Likvidirati želju za svakim razboritim mišljenjem. Zabaviti, potkupiti i lobotomisati. Finasirati što veći vulgaritet i dekadenciju u pop kulturi.
Povećati stepen dezinformacija i simulacija do usijanja konfuznosti, gdje će se kao guske u dubokoj magli simulakruma lutati, i neće moći razaznati niko nikoga. Kompromitovati sve nepoželjno i označiti ga ekstremnim, da bi u svakom momentu moglo da se bez ikakvog objašnjenja i razloga napadne. Dati odriješene ruke pseudoeliti i duhovno mrtvoj oligarhiji da pljačka i eksploatiše zemlju… Pobuna se sa druge strane završava u minornim okupljanjima, protestnim šetnjama ili autonomnim litijama, potom njihovo dijeljenje na društvenim mrežama kao vid samopromocije i dokaz „patriotizma“. Pred iluzorne izbore partijski vampiri se samo trude da poboljšaju ličnu korist, i sami znajući da je promjena u liberalno-demokratskom totalitarizmu i okupaciji ove vrste i s tim sredstvima nemoguća. Ozbiljnija pobuna se u samom povoju eliminiše egzistencijalnom ucjenom ili adekvatnom sankcijom, koja se na prvom koraku preventivno odstrani ili se lokalizuje njen i najmanji simptom koji bi mogao ugroziti rutinsku strategiju. Blogeri, analitičari i kritizeri iz blata niču, dok se organizuju pregršt bljutavih manifestacija, jubilarnih skupova, spomen obeležja, na kojima se samo dobro jede, pije, uslikava pa posle uz etno-grupe zadovoljno pjevuši.
 
Ogavno pseudoautoritativno činovništvo i pseudohijerarhija u institucionalizovanom i posvetovnjačenom „TAMNOM DVOJNIKU CRKVE“ se predstavlja kao Hristova crkva. Njeno bolesno tkivo prodire u sve pore i pravi od ljudi manipulacijom robove, a perfidnim progonom antihriste. Uporedo sa osipanjem tog humusa, slabi i sveštenstvo i monaštvo, ušuškano u sujetu, podjele i međusobnu zavist. Sve to afirmišu okupatorske kase koje infiltriraju svoje subjekte u kompletan sistem, potčinjavanje Crkve je najveći imperativ, jer okupatori znaju koliko je Crkva značajna, da je ona posljednje utočište, posljednja alternativa i stolp koji odolijeva asimilaciji u globalnu distopiju savremenog neoliberalnog i kapitalističkog poretka, koji sve pretvara u bezličnu, globalnu potrošaku masu. Puteno roblje i bezlični konzumenti. Na njima ne treba trošiti riječi, kada vidimo kako su razoreni oni potencijali koji bi trebalo da imaju najjače oružje protiv okupatora i njihovih veleizdajničkih slugu. Vidimo kako niču “proklete jalove smokve“ novooformljenih saveza, grupa, i podgrupa što virtuelnih što politički angažovanih. (Treba istaći vrlo mali broj eminentnih i nepotkupljivih srpskih pregalaca, ali oni su skrajnuti na marginu ikakvih uticaja, i rasipaju sopstveno biće, trpeći raznorazne poruge da bi katkad bili pozvani na subverzivnim antisrpskim medijima, da pored promocije „afričkih šljiva“ i propagande animalnih pojava, napokon dobiju minutažu da svjedoče srpsku priču.)
Svi oni su svjesno ili nesvjesno iskonstruisani, nezavisno od njihovih želja da djeluje nezavisno, i svi imaju iste odlike neusaglašenosti, benignosti po sistem, zatvorenosti, na drugoj strani su lične ambicije, duh zavisti, donkihotovske imaginacije i podjele; od “svetosavskih“, “viteških“, „zavjetnih“, “otadžbinskih“, “tradicionalističkih“’, “monarhističkih“, “dražićevaca“, “ljotićavaca“, “nedićevaca“,
do kozačkih saveza; instituta, organizacija, akademskih tribina, predavanja, naučnih skupova. Teror mnogoglagoljivosti; neprestanih debata, besjedovanja, književnih večeri, koncerata, priredbi.. jednom riječju – otužni Maskenbal, čije maske vape da budu primjećene, a većina su već infiltrirane u truli sistem. Svi ti strvinari se dovlače da se uspuze na patriotsku priču. Čak i vidljivo prekopirani, isprazni zapadni projekti koketiraju “srpskom pričom“ u vidu sumnjivih organizacija, pa je snimiti spasenje nekog uličnog psa, danas postalo grandiozno patriotsko djelo. Nemam ništa protiv tih bezazlenih nastupa, ali u zemlji u kojoj se guše posljednji izdisaji sopstva je besmisleno usmjeravati svoje snage i trošiti takav potencijal na navedene trivijalnosti, jer u okupiranoj zemlji, iza društva za zaštitu životinja, nasilja prema ženama, djeci i sl. često stoje zapadni stratezi. Prozirna je maska perfidnog humanizma i transhumanizma, koji se u suštini bori protiv pravoslavlja, tradicionalnih vrijednosti, porodice, jednom riječju – Otadžbine. To je podla kontrola preko koje se manipuliše sa sviješću sentimentalne mase. Sve se preoblikuje u jedan neviđen kič i blasfemiju onog autentičnog habitusa jednog naroda što može nekada obnoviti istrošenu snagu, pa se tako na dobro finasiranim ceremonijama dodeljuju nagrade i odlikovanja. Kome bi normalnom palo na pamet da primi ordenje koje je dodijeljeno nekom našem velikanu, a da pritom nije posvjedočio nekim djelom koje je srazmjerno podvigu tih junaka. Praviti cirkus od takvih odlikovanja je gnusna uvreda za bezbroj njih koji su prosipali krv i ginuli, i bili odlikovani tim odlikovanjima. Pritjerani u ćošak istinski junaci iz prethodnih ratova, primorani su da gledaju kako se na račun njihove žrtve ubiraju politički poeni i grade beskrupulozne veze i interesi onih najgorih. Klanjajući se istinskom heroju (u liku božanstva, proroka, junaka, pjesnika, duhovnika, književnika ili kraljeva), mi istovremeno reaktiviramo ono najbolje u nama. Dobro je ako se upoređujemo sa njima, tek tada uočavamo svoje slabosti. Kakvi li se sve danas upoređuju sa tim Herojima i uzimaju njihova imena u svoja licemjerna usta. Eto u kakvoj „kali juga“ svaštari smo prinuđeni da obitavamo; lažnih vojvoda, atamana, umišljenih voždova, gomile ispraznih mediokriteta koji sve obesmišljavaju i niču iz đubriva mirnodopske apatije sa kvazipatriotizmom koji donosi unosan biznis i služi samo najnižem samopromovisanju. Tradicionalni ratovi svjetskih razmjera su prevaziđeni do onog poslednjeg rata u kojem neće ostati ni kamen na kamenu. Poslije Drugog svjetskog rata Evropa je pokorena, kao između Scile i Haribde je stajala, između nametnutog sovjetskog socijalizma i američke hegemonije koji su “dvije glave one iste zmijolike zvjeri iz Otkrovenja“. Američkom i pseudojevrejskom imperijalizmu (anti)ruski socijalizam je poslužio da razbije pravoslavnu monarhističku Rusiju, između ostalog i okupira Jugoistočnu Evropu. Međutim, američki imerijalizam je zagospodario epohom koja se ne može uporediti ni sa jednim minulim vremenom. Iz tehnokratske, liberalno-demokratske urvine svijet se survao u bezdan duhovne mljevionice. Ti gnusni stratezi su shvatili kakvim se ogromnim dometom manipulacije raspolaže, putem mas-medija, liberalističke i neoliberalističke koncepcije ekonomske i socijalne politike. (Tržište je oltar kojem se sve žrtvuje, bog je novac u koji se jedino vjeruje.)
 
Stanovište Ernst Jingera još uvijek je aktuelno. Najbolji način pobune danas je prikrivena pobuna, ,,život šumskog bjegunca“, koji je moguć i u ovim okolnostima: ,,Politički moćnici su toliko jaki da ukoliko se otvoreno pobunite ne činite ništa do sopstvenog samoubistva i tim ljudima činite uslugu jer ste se razotkrili“. (E. Jinger) ,,Održati se slobodnim, prisutnim u sebi samima, naspram, kako jedne, tako i druge ,,prirode“ – a usred stepa ili alpskih vrhova, gotovo netaknutih, ni manje ni više nego u evropskim ili američkim noćnim barovima“. ,,Uzjahati tigra“ kako je to i naslov čuvene Evoline knjige, ovaj ekstremno istočnjački izraz iskazuje ideju, da ako uspijemo da jašemo tigra, ne samo da sprečavamo da nas on zbaci, već ne silazeći, upregnuti svom snagom da se održimo, dovešćemo tigra u poziciju da nam izmoren sam ponudi glavu na tanjiru, slična tema se može naću u klasičnoj antici, priče Mitre koja zanosi od razjarenog bika i ne popušta, dok životinja ne prestane: onda ga Mitra ubija. Moći biti svuda prisutan, a ne dati ni djelić sebe protivniku. Biti posljednji čovjek među socijalnim životinjama potrošačke civilizacije na tom sumornom, pseudoduhovnom strništu. Djelovati van infantilnih grupa, biti jedan od posljednjih pustinjaka u asfaltiranoj džungli. Dovesti sebe u poziciju iz koje je duhovna sloboda nedodirljiva za naizgled nepobjedivi ,,duh svijeta“. Odmetnuti se duboko u sebi, i biti nepristupačan za laž koju svjetski duh sa pompom prodaje. To je nauka nad naukama, to je jedina moguća i najsvetija borba u najsvetijem, velikom, unutrašnjem ratu (velikom džihadu). Proći kroz ,,okamenjene šume“ u kojima vlada haos. Uspjeti sačuvati i predati baklju slobode sljedećem naraštaju, naposletku proći kroz adski oganj “kao jagnje pored žvalavih čeljusti vukova, i pobjediti“. (Dostojevski) I što je najbitnije, vjerovati u prolazak, vjerovati u Pobjedu!!! Naći načina, i ne živjeti u laži!!! (Solženjicin)
 
Biti posljednja nada, zemljin so, božansko sjeme i posljednji ratnik na tom duhovnom poprištu; postati anarh, ne u jingerskom, već u pravoslavno-egzistencijalističkom smislu, eto sa kakvom snagom raspolaže svaki pravoslavac u posljednjem buntu i revoluciji protiv modernog svijeta; Objaviti smrt svijetu – ali samo sa pravoslavnog Krsta – s vjerom u Vaskrsenje. (Za razliku od “usamljenog i avanturističkog individualizma“ koji npr. zavodljivo propagira Jinger uvođenjem koncepta ,,Anarha“, Dostojevski nam predstavlja jedan hrišćanski vid slobode koja postaje nedodirljiva za ,,svijet koji sav u zlu leži“. Mi možemo jedino pobijediti ovaj svijet sa „svim oružjem Božijim“* ) Progres današnje moći i uticaja kojim raspolaže ,,duh svijeta“ je morao doći, da bi se u vatri vjere iskušali preostali ,,što ne htjedoše Valu (Baalu) koljena prikloniti i njegovim žrtvenicima žrtve prineti“. Nekada je najveći podvig hrišćana bio askeza, mučeništvo i molitva, danas je ostati pribran i ne podati se ,,duhu svijeta“, pretrpjeti njegove napade i opstati budan i postojan u sveopštoj omami.
Savremeno doba odlikuje tolika duhovna slabost naspram stihije destruktivnih sila, da će dovoljno biti samo trpljenje i nepopuštanje u prividnoj mirnodopiji opipljivog pakla da bi se hrišćanin spasio, čini mi se da je nešto slično pisao i blaženopočivši starac Emilijan Simonopetritski i Lazar Abašidze.
 
 
,,Obucite se u sve oružje Božje – ἐνδύσασθε τὴν πανοπλίαν τοῦ Θεοῦ, da biste se mogli održati protiv lukavstva đavola – πρὸς τὰς μεθοδείας τοῦ διαβόλου: jer naš rat nije s krvlju i s telom, nego s poglavarstvima, s vlastima, s upraviteljima tame ovoga sveta, s duhovima zla ispod neba. Toga radi uzmite sve oružje Božje – τὴν πανοπλίαν τοῦ Θεοῦ, da biste se mogli braniti (ἀντιστῆναι = suprotstaviti, protivstati, protiviti se) u zli dan i, svršivši sve, održati se. Stojte, dakle, opasavši bedra svoja istinom, i obukavši se u oklop pravde, i obuvši noge u pripravnost evanđelja mira; svrh svega uzmite štit vere, o koji ćete moći pogasiti sve raspaljene strele nečastivoga; i kacigu spasenja uzmite, i mač Duha koji je riječ Božja.“
 
 
(Efescima 6:11-17)
Izvor:SKK

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *