Republika Srpska – bastion Srpstva

Republika Srpska kao prirodna potreba srpskog naroda, vjekovima nastanjenog na ovim prostorima, je nastala kao odbrana od nestajanja i zatiranja svega srpskog zapadno od Drine. Jer, nikada ne smijemo zaboraviti da ona nije postala ni mi ne bi opstali. Da nije postala Republika Srpska Srbi bi doživjeli sudbinu sabraće u Hrvatskoj. Oni koji bi bili spremni da se odreknu identiteta bi se utapali u izmišljeni koncept bošnjačke nacije. Preko noći bi postali Bošnjaci, kao što su i Srbi u Hrvatskoj postali Hrvati.

Republika Srpska je dakle zaista bastion srpstva i jedna od najvećih pobjeda srpskog naroda u istoriji. Oduvijek su Srbi tjerani iz Bosne, nekada pod strašnim pritiskom Vatikana i agresivnosti rimokatoličkog prozelitizma, nekada pod pritiskom stranih okupacija, u prvom redu Osmanske i Habzburške. Sav taj narod, potomci Svetog Save, je pod raznim istorijskim okolnostima i pritiscima postajao neko drugi. Tako su mnogi pod užasnim terorom rimokatoličkih fratara postajali Hrvati kada bi se odrekli pravoslavlja, a drugi postajali muslimani opet kad bi se odrekli pravoslavlja. To je u narodu ostalo upamćeno kao izreka – vjeru za večeru. Bez obzira na sve, i na takve strašne gubitke u nacionalnom korpusu, Srbi u Bosni su ostajali i opstajali. Ne treba imati nikakve sumnje da će Srbi ostati i opstati na svom vjekovnom staništu u Bosni. Sada, ako ikada, imamo priliku i mogućnost da se zaštitimo u okvirima svoje tvrđave Republike Srpske. Samo nam ona garantuje opstanak i zaštitu od budućih napada, kojih ima i kojih će uvijek biti. Ne treba imati iluzija.

Kako odbraniti Srpsku?

To nas dovodi do razmišljanja kako da se organizujemo i gdje treba da se branimo. Republika Srpska se brani i u Beogradu, i u Banja Luci i u Sarajevu, ali ponajviše u našim srcima. Prvo mjesto za odbranu Republike Srpske jesu naša srca, ma kako to neobično zvučalo. Bitka za naša srca je presudna. Ako imamo jasnu vjeru i srca utvrđena da je Republika Srpska naša svetinja – svih Srba – onda nema straha. Povremeno se pojave tumačenja i tumači koji kazuju da je sve to preskupo plaćeno i stavljaju znak pitanja nad opstankom Republike Srpske. Moj otac je poginuo braneći Republiku Srpsku. On, moj Miroslav, i hiljade takvih su položili svoje živote za naš opstanak. Njihove žrtva – položeni životi – su temelj Republike Srpske. Ja sa ponosom mogu da kažem – Hvala ti oče. Hvala i svim očevima koji su nas branili i odbranili. Da oni nisu bili spremni na žrtve da li bih ja sada ovo pisao i da li bih postojao? Da li bi postojali i ovi koji tvrde da je sve bilo uzaludno? Lako se danas šetkati po Banja Luci, Doboju, Prijedoru, Trebinju, ispijati kafe, mozgati o „uzaludnim žrtvama“. Kada je trebalo očevi su bili stijene od kojih su se odbijali svi talasi neprijateljski.

Danas mi njihovi potomci imamo mogućnost da vratimo ono što nam je oduzeto, ono što su nam strane okupacije, u vidu modernih inkvizitora visokih predstavnika, oduzele, ono što smo braneći se u ratu sačuvali oni su nam u miru oteli. Treba vratiti, prije svega, Brčko, jer Brčko ne može i ne smije biti nikakav distrikt. Dalje moramo vratiti našu zastavu, grb, himnu i vojsku. Sve ono što je dogovoreno u izvornom Dejtonskom sporazumu mora biti vraćeno, a što i to ne reći – treba ići dalje i boriti se za više. Mnogi teoretičari su saglasni u mišljenju da je dejtonska Bosna više konfederalnog uređenja, nego li centralističkog federalnog.

Moramo istrajavati u zahtjevima ka sve većoj decentralizaciji Bosne i Hercegovine i stvaranja jedne labave konfederacije. Ako bi sutra neko opet nahuškan od moćnika bio spreman da otpočne novi rat, onda ništa prirodnije ne bi bilo nego da Republika Srpska zatraži razvjenčanje iz ovog ugovorenog braka. Profesor Nenad Kecmanović je Bosnu u ovakvim okvirima nazvao nemogućom državom. Zašto onda mi ne bi istrajavali u namjeri da iz nemogućnosti pređemo u mogućnost. A ta mogućnost, što to ne reći jasno i glasno, jeste otcepljenje i prisajedinjenje sa Srbijom. Jer, 21. vijek treba da bude vijek svesrpskih integracija. Srpsko pitanje je još jedino ostalo nerješeno. Hrvatsko je rješeno na uštrb srpskog, Kalajev projekat stvaranja bošnjačke nacije je uspio opet na uštrb srpskog. Naš cilj mora biti rješavanje srpskog pitanja i uspostavljanje svesrpskih integracija. Ono Vukovo – Srbi svi i svuda – mora da bude jasno artikulisano kao naša nova (stara) politička ideja. Sa svima lijepo, komšijski ugodno, saradnja na svakom nivou svakako, ali zašto živjeti u istoj državi? Svi nadnacionalni pokušaji i surogati ujedinjenja se raspadaju pred našim očima, EU je već prošlost, a pitanje šta će biti sa NATO-om. Sad je vrijeme da se Srbi slože, obože i umnože. Po riječima vladike Rada Tomova SAD ALI IKAD, NIKAD AKO NE SAD.

Dogodine u Prizrenu.

фото монтажа:С.Пикула,Викимедија

Srećko Maksimović
Izvor: stanjestvari.com Корени

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *