POVELjE SREDNjOVJEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE U KOJIMA SE SPOMINjU SRBI I SRPSKI JEZIK

srbi-u-poveljama.jpg

 

Ovdje ćemo navesti sve povelje nastale na teritoriji srednjovjekovne bosanske države, koje su izdavali vladari iz dinastije Kotromanić i lokalni velikaši a u kojima se navode Srbi kao njihovi podanici i srpski jezik kao jezik kojim su pisane njihove povelje.

  1. Najstariji domaći izvor koji govori o identiteti bosanskog stanovništva u srednjem vijeku, i to još dok se bosanska država nije proširila na Hum i Južni Dalmaciju, a na Zapad se nije prostirala dalje od izvorišta rijeke Sane, jesu povelje bana Matije Ninoslava (1232-1250).  Naime u tri banove povelje, pisane 1234, 1240 i 1249, kao njegovi podanici spominju se Srbi.  Ove su povelje ugovori između bosanskog bana i Dubrovnika, a tiču se slobode trgovanja dubrovačkih trgovaca po bosanskoj državi. Dijelovi teksta banovih povelja po kojima vidimo da Ninoslav svoje podanike smatra Srbima u prevodu na savremeni srpski jezik glase ovako: „Ako tuži Srbin Vlaha da se parniči pred knezom; ako tuži Vlah Srbina da se parniči pred banom“.
  1. Prvi koji jasno identifikuje jezik u bosanskoj državi jeste ban Stefan II Kotromanić u svojoj povelji Dubrovniku iz 1333. godine. Napravljena su četri primjerka povelje, po dva primjerka za bosanskog bana i Dubrovnik i to dve latinski a dve srpski. Latinski jezik tada je  bio glavni u Dubrovniku, a srpski jezik kako vidimo u srednjovjekovnoj Bosni.
  1. Nakon krunisanja kraljevskom krunom Nemanjića 1377. godine, Tvrtko I Kotromanić se u svojoj tituli naziva „kralj Srbljem, Bosne , Pomorja itd“. Tvrtko je u svoju novu kraljevsku titulu na prvo mjesto stavio  „Srblje“, za razliku od npr. Dušana, koji u svojoj carskoj tituli na prvom mjestu ostavlja „Srblje“ iz svoje kraljevske titule, jer  je osjetio potrebu da tu stranu, uzurpiranu titulu donekle  srbizira, proglašavajući se u prvom redu za cara „Srbljem“. Između Bosanaca i Rašana nije postojala ona etnička razlika, koja je djelila Srbe od Grka, te s toga Tvrtko nije imao razloga da potiskuje u pozadinu novu titulu i da ističe Bosnu na prvom mjestu,  a i Bosna je bila samo jedna od nekoliko država na Balkanu u kojima su živjeli Srbi kao njen državotvorni narod, i bilo je logično da geografsko-politički naziv teritorije Bosne u tituli kalja Tvrtka ustupi prvo mjesto zajedničkom narodnom imenu Bosanaca i Rašana. Drugačije rečeno, vladaru Srba ili „srpske zemlje“ od davnina pripada legitimno pravo da nosi kraljevsko dostojanstvo i kraljevsku krunu.
  1. Od člana ugledne humske vlastelinske porodice Nikolića, koja je bila u srodstvu sa Nemanjićima i Kotromanićima, Grgura Nikolića, u vrijeme kada je Hum priznavao vrhovnu vlast Kotromanića i bio u sastavu srednjovjekovne bosanske države, imamo pomen Srba kao njegovih podanika. Grgur Nikolić 6. jula 1418, izdaje povelju kojom ukida carinu pred Stonom na Zablatku svakom tko godi grede u Ston ili Dubrovčanin ili Vlah ili Srblin ili tko ini i takođe iz Stona. Dakle, Vlasi (stočari srpskog ili romanskog porijekla) i Srbi naseljavaku teritoriju koju drže Nikolići, odnosno zaleđe Dubrovnika i Stona, ali svakako su se nalazili i na teritorijama Stona i Dubrovnika.
  1. Vojvoda Donjih Kraja, Đurađ Voisalić, sinovac i naslednik hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, svojom poveljom iz 1434, potvrđuje baštinske posjede braći Đurđevićima. Ti posjedi nalazili su se između ušća Neretve i Cetine i pripadali su srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Kao stanovnici tih krajeva navode se Srbi i Vlasi i to ovako: „i u svemu u čemu ih nađošmo da drže, bilo da je Srbin ili Vlah“. Treba napomenuti da se iz povelje jasno vidi da je stanovništvo toga kraja rimokatoličko, ali je bez obzira na to srpskog i vlaškog porijekla. I ovdje pod Vlasima treba podrazumjevato stočare srpskog ili romanskog porijekla.
  1. Pribisava Pohvalića, poslanika velikog bosanskog vojvode Sandalja Hranića i njegove žene Katarine koji su vladali Humskom zemljom,  u svojoj potvrdi iz 1407. godine identifikuje  jezik na kojem je napisan taj dokument kao srpski i to ovako:“s drugim listom srpskim, srpski pisan“;  i u drugoj potvrdi Pribislava od istog datuma: „zapisa ere ovi list srpski“, zatim dalje „u drugom listu srpskom“ i još „u prvom listu srpskom“.  Isti Pribisav u svojoj potvrdi od 15. marta 1411. naziva svoj jezik srpskim: „ere ovi list srpski“;  i u drugoj potvrdi od istog datuma: „ere ovi listu srpski, i z drugim listom srpskim“.
  1. Nasljednik vojvode Sandalja, Stefan Vukčić Kosača, koji je nosio titulu hercega od sv. Save i po kojem je Hercegovina dobila naziv, takođe je svoje podanike nazivao Srbima. Tako herceg Stefan, 1450. godine u ugovoru sa Dubrovnikom o miru garantuje da dubrovačke trgovce i njihov teret ne smiju ometati ili preuzimati samovoljno „ni Vlah ni Srbin“, koji su njegovi podanici
  1. Godinu dana kasnije njegov sin knez Vladislav, u ugovoru sa Dubrovnikom kaže: „obavezujem se da niti hoću niti smem ikada zabraniti niti zaustaviti ni jedne moje ljude ni Vlahe ni Srbe, da trgovine radi slobodno u Dubrovnik idu“.
  1. Mireći se ponovo sa Dubrovnikom 1454. godine i dopuštajući im da slobodno trguju po njegovoj zemlji, knez Vladislav opet kao svoje ljude spominje Vlahe i Srbe.

Kako vidimo, u domaćim poveljama nastalim na području srednjovjekovne bosanske države, kao stanovnici se pominju Srbi i Vlasi. Kod Vlaha ostaje pitanje njihovog porijekla i uloge u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Znamo da su Vlasi bili profesionalni stočari i za razliku od ratara imali su manje obaveza prema državi i svojim feudalcima. Njihova prezimena i imena, pismo i jezik, upućuju da su u većini bili srbizovani, ili je bilo Srba sa vlaškim pastirskim statusom mada je svakako bilo i Vlaha romanskog porijekla koji su bili u manjini u odnosu na srpske vlahe-stočare.

Autor: Boris Radaković

Izvor:Srbiubih