POČETAK „DEMOKRATSKE DRAME” SRBA – prvi dio

Novi pogled na svijet i novi sistem vrijednosti proizašao iz komunističke ideologoje, upravo je najpogodnije tlo našao u srpskom etničkom korpusu. Ova neumoljiva činjenica je posebno interesantna jer odslikavala opšte duhovno posrnuće srpskog naroda koje ga je zadesilo sredinom dvadesetog vijeka, kad Srbi izgubivši vezu s proslošću i bezglavo jurnuše u obećanu budućnost – pobrkavši Nebo i Zemlju, Srbi povjerovaše da je raj nebeski mogući i na Zemlji, i tako, u jednom pustom trenutku vremena, na svoje svetosavlje i Hrista zaboraviše! Ovakvo duhovno rastrojstvo, koje nije postojalo kod drugih naroda na Balkanu (a vjerovatno nigdje u svijetu) vodilo je gašenju nacionalnih osjećanja i sabornosti u srpskom korpusu (dok će se kod sabraće, u zajedničkoj državi, odvijati suprotan proces emancipacije i razvitka nacionalne svijesti) a što je samo slutilo nova stradanja razjedinjenih i razduhovljenih Srba…

Srbi su (u najvećoj mjeri, duhovno i moralno već razoreni kao nacija) jedini od svih naroda u SFRJ iskreno i potpuno predano (poslije svih iskustava – kakva ironija!) prihvatili Hrvata, komunistu Josipa Broza Tita kao nespornog vođu nove zajedničke države i oca ”nove” nacije – Jugoslovena! “Drug” Tito im zamjeni i Nemanjiće i Karađorđeviće! Tito će pak, shvativši da su Srbi iskreni i odani, vješto koristiti tu činjenicu da bi uspješno vladao – i to uz pomoć Srba! (istovremeno imajući punu kontrolu nad njima – a znao je, dok kontroliše Srbe kontrolisaće i ostale narode dok bude trebalo!) Ustvari, komunisti su od samog početka imali jasno razrađenu koncepciju opstanka i razvoja nove socijalističke Jugoslavije – slaba Srbija, jaka Jugoslavija! (naravno, sve uvijeno u oblandu ravnopravnosti, “bratstva i jedinstva svih naših naroda i narodnosti”). Za tu maksimu znali su i Srbi i oni su je, u ime opštih ideala i “svijetle” budućnosti, svjesno prihvatali! Praktično, njima je Srbija i prestala biti važna jer su usvojili Jugoslaviju kao svoju državu; kao što im nije bilo važno ni srpstvo – postali su Jugosloveni! Takvima Srbima nije trebao ni Lazar ni Karađorđe – dovoljan im je bio Tito! Novi vođa za novu budućnost! Tako je izvršena velika denacifikacija i rasrbljavanje Srba u čitavoj Jugoslaviji; a Srbi su je mirno prihvatali – naivni i zaneseni idealima ali i razočarani starim društvom (Kraljevinom) i utučeni slomom (ionako nedorečene i sterilnim četništvom kompromitovane) nacionalne ideje u drugom svjetskom ratu. Za to i ne čudi da Srbi, ovako zabludjeli i ”izgubljeni” zaboraviše i na Kosovo i na svetosavlje – pohuliše i na Boga i na korjene svoje … a predstavnici takvih Srba, što je sasvim logično, bili su potpuno neznatne intelektualne i moralne ličnosti, razgoljene i razljuđene i u strogoj ideološkoj funkciji vladajuće birokratije, za koju Srbi, zapravo, nisu ni postojali (uostalom, u svakom vremenu, narod i ima predstavnike kakve zaslužuje!) Istovremeno (potpomognut ”zapadnim demokratama” ) odvijao se sasvim suprotan proces kod svih drugih naroda u SFRJ… svi su oni sve više razvijali svoj nacionalni identitet i štitili svoje nacionalne interese i interese svojih republika… i tako ”oslepljeli” Srbi, sve su više nestajali a drugi narodi postajali (i Slovenci i Hrvati i Muslimani i Albanci i Crnogorci i Makedonci a što je najinteresantnije, većina njih je nosila srpsko korjenje na srpskom etničkom prostoru izraslo!) Ovi suprotni procesi su, naravno, i ranije maksimalno kroz istoriju pomagani sa Zapada ali su svoj najveći zamah dobili u vreme SFRJ, kada je došlo do potpunog duhovnog klonuća srpskog naroda zbog razornog i nesrećnog uticaja jugoslovenstva i komunizma (nažalost, Srbi tada nisu ni bili svjesni da im Zapad sprema i novu, još veću podvalu – za Srbe posebno pripremljenu ”europsku demokratiju”) ideologija kojima su Srbi naivno povjerovali a koje su, da toga Srbi tada i nisu bili upotpunosti svjesni (a neki nisu ni sada!) samoubilački djelovale na srpsko nacionalno biće i njegovu autohtonu duhovnost – vodile su totalnoj propasti i nestanku, ne samo srpske državnosti, nego i srpskog naroda!!! Najtragičnije stanje i položaj Srba je bio na Kosovu ali nipodaštavanja, ponižavanja, napada i pritisaka na Srbe od dojučerašnje braće iz zajedničke države, bilo je i u svim drugim dijelovima Jugoslavije – njihov zajednički cilj je bio “oslobađanje” tih teritorija od Srba i skorašnje, kako su planirali, stvaranje novih vlastitih nacionalnih država (naravno, uz pomoć svojih mentora – ”demokrata” sa Zapada!) Ali, za te već otvorene napade na Srbe trebalo je naći razlog – i našli su! Rasrbljeni, nepostojeći Srbi, samo ako bi spomenuli srpsko ime, odmah bi bili optuživani kao velikosrbi i hegemonisti – po starom “dobrom” austrougarskom i komunističkom receptu!

Nasrtaji sunarodnika na Srbe, postajali su (krajem osamdesetih godina) svakim danom sve drskiji i bezočniji… Srbi su sada, već unaprijed, proglašeni jedinim krivcima za sva zla koja su svjetske sile projektovale na južnoslavenskim prostorima – a oni, Srbi, zbunjeni i razjedinjeni, sa zebnjom su očekivali dane koji dolaze… Međutim, kada je izgledalo već sve izgubljeno desilo se čudo – opet, kao i bezbroj puta do sada, iznenadili su Srbi sami sebe, ali i druge! Progonjeni kao zvijeri na čitavom prostoru Jugoslavije (čak i u “Užoj Srbiji” – Šumadiji, nije poželjno bilo biti Srbin!) već nepostojeći, rasrbljeni Srbi, možda, upravo, najviše zahvaljujući tim beskrupuloznim napadima srpskih neprijatelja, iznenada su počeli postajati sve više svjesni sebe … srpski neprijatelji su ponovo podizali srpsku naciju iz pepela! Tu novorođenu, iz muke izniklu srpsku nacionalnu svijest, prvi će (u početku i nesvjesno) artikulisati novi jugoslovensko – srpsko – “komunistički” vođa, Slobodan Milošević – koji će nastojati da zamjeni, do sada neprikosnovenog, ”oca nacije” Josipa Broza Tita, u naivnoj vjeri da može spasiti Jugoslaviju i jugoslovenstvo a time kako je vjerovao i Srbiju. Htjeo je spojiti, ubrzo će se pokazati, nespojivo – i jaku Jugoslaviju i jaku Srbiju! Tako je S. Milošević, deklarisani Jugosloven, ustvari postao prvi Srbin tog vremena koji je uvidio pogubnost dosadašnje politike, ne samo za Jugoslaviju i jugoslovenstvo već i za srpski narod i njegovu matičnu državu Srbiju; pokušavajući rješavati jugoslovensko pitanje počeo je, ustvari i nesvjesno (bar u početku svog djelovanja) rješavati – srpsko! “Jake i slobodne Jugoslavije ima ako ima i jake i slobodne Srbije” – ovo je bio jedan od ključnih stavova Jugoslovena S. Miloševića koji će “probuditi” mnoge Srbe (što je paradoks – neće Jugoslovene!) a njega promovisati u srpskog lidera i ako on toga u prvi mah neće biti ni svjestan – krenuće duhovno i moralno preispitivanje i buđenje Srba, do tada naturalizovanih Jugoslovena! Rađala se sloboda za Srbe!!!

U rješavanju jugoslovenskog pitanja, razjedinjenosti i raspolućenosti Srbije kao ravnopravne federalne jedinice, S. Milošević je krenuo od AP Vojvodine i KiM vraćajući ih pod pravni suverenitet Republike; Srbija je pod vodstvom S. Miloševića ujedinjena a separatističke snage, bar privremeno u republici Srbiji, poražene! – ali, to je ujedno vodilo velikom poremećaju dosadašnjih odnosa u zajedničkoj državi, što će secesionisti van Srbije obilato iskoristiti i krenuti, ne samo u otvoreno rušenje Jugoslavije, već i Srbije kao njenog temelja; usledili su još žešći napadi na Srbe, uopšte, a posebno na S. Miloševića kao njihovog vođu (naravno na mig “zapadnih” prijatelja) Ali, sve je bilo uzalud – zapaljena baklja slobode za Srbe se više nije mogla ugasiti! Probuđena energija srpskog naroda je, bez obzira na sve, nezaustavljivo rasla dajući novu snagu srpskom rukovodstvu u istrajnoj borbi u odbrani Srbije ali i prava i slobode cjelokupnog srpskog naroda u Jugoslaviji a rečenica “Srbe ne sme niko da bije” (S. Milošević) izrečena na Kosovu polju i “ovjerena” na Vidovdan 1989. god. na Gazimestanu (šesto godina od Kosovske bitke) pred dva miliona Srba označiće i definitivno početak nove vjere i nade. Ta rečenica, vratila je Srbima samosvjest, svijest o sebi i svom postojanju (čemu će posebno doprinijeti i “oslobodjeno” djelovanje SPC i SANU) Upravo zbog toga, zbog oživljavanja već, znatno izgubljenog nacionalnog i duhovnog identiteta i već zamrlog slobodarskog duha Srba, ova rečenica je postala antologijska – ali u ovoj rečenici se odražava i veličina S. Miloševića kao lidera, bez obzira na sve tragične događaje koji će Srbe zadesiti kasnije. Ona je rađala slobodu za Srbe! Ova rečenica je pokrenula milione Srba, podsjećajući ih na kosovski zavjet i snagu predaka iako ju je izrekao jedan “komunista” koji će tek kasnije, poslije vlastitog sloma (i političkog i životnog) postati srpski nacionalista i veliki srpski patriota (Još jedan paradoks srpski!) Da nije bilo ove rečenice, u zlim vremenima koja su slijedila, Srba više vjerovatno ne bi ni bilo ili bar ne bi ni znali da postoje! Međutim, i Zapad je dobro razumio snagu ove rečenice i njen značaj za srpski narod! – krenuli su, zajedno s domaćim “demokratama” u beskompromisni rat protiv nje da bi po svaku cijenu poništili njenu slobodarsku snagu i njen uticaj na svijest srpskog naroda; pljuštali su napadi sa svih strana; osude, nipodaštavanje, omalovažavanja, ismijavanja! (a ti beskrupulozi napadi traju bez prestanka i sa istom žestinom još i danas – Srbi još postoje!) Znali su oni, ustvari, da je S. Milošević, poslije ove rečenice (svojom pojavom i svojim energičnim djelovanjem – bar je tako izgledalo!) postao odjednom, u srpskoj svijesti, novi Karađorđe, novi borac protiv sile i nepravde, novi “vožd” koji vraća snagu i vjeru utučenom srpskom narodu, što on, u to vrijeme, i jeste na neki način bio.

Slobodan Milošević je bio tada prvi srpski lider (u zadnjih sedamdeset godina) koji je o srpstvu i Srbima, na početku i nesvjesno (obraćajući se Jugoslovenima) a zatim sasvim jasno i slobodno, bar progovorio štiteći njihovo dostojanstvo (i ako se ideološki razlikovao od srpskog nacionalizma, što će prouzrokovati niz grešaka u njegovom konkretnom djelovanju u vremenu raspada Jugoslavije i građanskih ratova koji će bjesniti južnoslovenskim prostorima). Paradoks nad paradoksima – “komunista” je oslobađao Srbe! – jer Srba nije bilo! Svojim energičnim djelovanjem i svojim beskompromisnim stavom u traženju ravnopravnosti za Srbe, S. Milošević je uspio kod većine Srba oživjeti duh slobode (već zaboravljen od davno prošlih četrdesetih godina i borbe protiv fašističkog okupatora) ali, upravo to će biti razlog da ga Zapad i njegovi marionetski narodi u Jugoslaviji (kao, uostalom, i mnogi rasrbljeni Srbi!) napadaju svim sredstvima i do kraja… združenim djelovanjem svih srpskih ne – prijatelja S. Milošević je istovremeno optuživan i kao komunista i kao srpski nacionalista i šovinista a uz to i veliki diktator -i ako je uveo višestranačje i demokratiju u Srbiju! On je, naglašavale su “prozapadne demokrate”, i velika potencijalna pretnja za razumjevanje i mir među narodima na prostorima Jugoslavije – unaprijed je optuživan (a time i srpski narod!) kao potencijalni agresor i rasturač postojeće države! Ovakvim beskrupuloznim i orkestriranim napadima, Zapad je (zajedno sa novoformiranim “demokratama” u Srbiji) ustvari, unaprijed amnestirao secesionističke pokrete u drugim republikama dajući im direktnu podršku za njihova nečasna djela koja će ubrzo uslijediti . Sve je ovo bio samo dio zločinačkog plana Zapada o razbijanju Jugoslavije i Srbije (cjelokupnog srpskog nacionalnog korpusa na Balkanu) Zapad je želio, po svaku cijenu, sprečiti relativno uspješno djelovanje srpskih vlasti i S. Miloševića na njegovom putu stvaranja ujedinjene Srbije, jer bi ona, tako ujedinjena, postala jak oslonac i stožer okupljanja svih Srba iz Jugoslavije što je remetilo njegove planove u ovom dijelu svijeta (a takva politika Zapada je i danas!)

Foto: dw.com