OSTAVLjENI NA CJEDILU: Srbima u CG nema ko da piše!

Piše: Donko Rakočević

U dalekoj Kolumbiji, koja u Markesovom djelu obitava tačno ispred naših očiju, pukovniku nema ko da piše. Njegova supruga i on oćute svaki siromašan mjesec putem svog trbuha, a petao stoji vezan za krevet u sobi od utabane zemlje. Na njega se klade svi – trljaju dlanove i žele da on pobijedi.

Pobjeda ovog pijetla, pukovniku bi donijela ogledalo – da ne bi morao napamet da se brije, supruzi ljekove – da bolest više ne bi mučno izjedala utrobu, ostatku sela – hranila bi ego, donijela promjenu u sumorne živote i pukovniku istjerala iz glave floskulu koja obitava godinama – da se od ponosa, ipak, može živjeti.

Pukovnik u penziji čeka petnaest godina na zasluženi dobitak shodan njegovom mukotrpnom i krvavom radu. Čeka penziju koja bi spriječila prodavanje stvari iz kuće, nošenje starih cipela i ofucanih pantalona.

„Ni ovog petka, koverte nema. I ovog petka, ući će u kuću koja se gotovo urušava. Gospođa će ga pogledati i dodati: Čovjek mora imati ogromnu strpljivost kao ti, pa da jedno pismo čeka 15 godina.“

Tako biva kada političko nasilje uplete svoje prste u živote ljudi – egzistencija počne da trune, a svaka lakša nelagoda se oćuti u crijevima. Tako biva kada igra viših instanci i autoriteta napravi kontrast između stvarnosti i načina za opstanak.

Iako je čekanje koverata petkom privid boljeg vremena koje povremeno ulazi u život pukovnika, obmana dobija zavidnu ulogu u životima pojedinaca. Čekanje materijalnog prihoda, ili čekanje boljeg vremena, savršeno izoštrava intuiciju i čini da čovjek postane sit ponosa i mirenja sa sudbinom.

Pukovniku kum nudi da otkupi pijetla. Međutim, iako supruga to vidi kao objektivno izbavljenje iz bijede, pukovnik na to ne pristaje – u petlovoj prodaji ne leži samo finansijsko izbavljenje, kao ni puni stomaci, nego niz sjećanja o pokojnom sinu, ponos i superiornost koju bi osjetio prilikom pobjede pijetla. Postala bi istinita rečenica koju je izgovarao – da se ne daje ni u čije šake i da će se, kada za to dođe vrijeme, sam baciti u kantu.

IZNEVJERENA OČEKIVANjA OD BEOGRADA

Sudbina Markesovog pukovnika zadesila je i Srbe u Crnoj Gori. Samo što oni, umjesto pijetla, njeguju srpstvo, nadajući se u njegovu pobjedu, i ne žele da ga izdaju, ni po cijenu praznih stomaka. Kao ni Markesom pukovniku, ni njima nema ko da piše. Nadali su se najviše u Beograd, ali posle posjete srbijanskog ministra inostranih poslova Ivice Dačića, i te su se nade izjalovile.

„Srbi u Crnoj Gori imaju sva prava!“, izjavi Dačić i da ne trepnu. „Mi smo zainteresovani za prava srpskog naroda koji živi u Crnoj Gori, ali mi se ne miješamo u unutrašnja pitanja u Crnoj Gori. Mi podržavamo da se razgovara o tim pitanjima koja se odnose na pitanja jezika, kulturnog identiteta, pisma, zastupljenosti Srba u državnim organima. Međutim, naši interesi nemaju veze sa unutrašnjim radom Crne Gore. Srbin u Podgorici, isto kao i Crnogorac u Beogradu, uživa sva najveća prava”, kazao je Dačić posle razgovora sa crnogorskim ministrom Srđom Darmanovićem.

Gostujući u „Srpskoj kući“ ništa nije izjavio za medije, samo je saslušao žalopojke predstavnika prosrpskih partija o represijama Đukanovićevom režima, a odćutao je i sve ono što mu je, o ugroženosti Srba u Crnoj Gori, rekao Momčilo Vukasnović, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća Crne Gore, prilikom njihovog susreta u Ambasadi Srbije.

Neki dan ranije, gostujući na RTS-u, predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, Crnoj Gori je posvetio jedva  jednu rečenicu, jasno nam stavljajući do znanja da ga ne interesujemo.

To što je Vučićeva vlada lani izdvojila tri i po miliona evra za Srpsku kuću u Podgorici, više je bilo u cilju ućutkivanja ovdašnjih srpskih medija i političara, pogotovu posle njegovog sramnog učešća u aferi „državni udar“, a u predvečerje izdajničke politike prema Kosovu i Metohoji. I uspio je dobrim dijelom u tom naumu, posebno kod Demokratskog fronta i njemu bliskih medija, koji posle sukoba Amfilohije-Vučić izigravaju „mirovno vijeće“, jer ne smiju da se zamjere ni jednoj ni drugoj strani.

Očekivalo se da će Vučić uključiti Srbe iz Crne Gore u izradu Deklaracije o opstanku Srba u regionu, ali ni to se nije desilo, iako je bilo nekih nagovještaja. U komisiji koja priprema taj dokument nema nikog iz Crne Gore, a konsultacije na najvećem nivou se obavljaju samo između Vučića i Dodika. Mogli su uključiti makar predstavnike Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore, koji je formalno jedini organ crnogorskih Srba.

Političke partije ne mogu se računati u legitimne srpske predstavnike, pogotovu što one mijenjaju politiku kako vjetar duva. Baš na početku Vučićeve priče o Deklaraciji o opstanku Srba, Nova srpska demokratija  i Demokratska narodna partija, dale su neke svoje predloge, i na tome se stalo. Koliko su i one nezainteresovane za očuvanje identiteta srpskog naroda u Crnoj Gori, najbolje govori to što su pokrenule portal na latinici, iako su se, u svojim deklaracijama, jasno odredile prema ćirilici kao jednom od osnovnih temelja srpskog identiteta.

Dakle, Srbima u Crnoj Gori nema ko da piše! Spala je knjiga na dva slova – mitropolit Amfilohije! Jedan, ali vrijedan. Ali, šta ćemo kad njega ne bude više. Bojim se da će tada Vučić i Milo pod svoje staviti i Srpsku pravoslavnu crkvu; najbolje to vidimo na primjeru patrijarha Irineja.

Zato sam svim viđenijim i uticajnijim Srbima u Crnoj Gori predlagao da se rešenje za naše probleme potraži pod patronatom mitropolita Amfilohija. Da se uz njegov blagoslov napravi jedno tijelo koje će pokušati da napravi smjerenice za izlazak iz postojeće situacije, time bi se makar ostvarila sabornost i sloga, kao jedan od osnovnih preduslova za pomjeranje sa ove mrtve tačke. Svaka čast i Vučiću, i Dodiku, i Putinu, ali ako se mi ovdje ne dogovorimo i ne zasučemo rukave, mrka kapa. Najbolje smo to juče vidjeli po Dačićevom nastupu u Podgorici.

SAMO NAM BOG MOŽE POMOĆI!

Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe – vječna je istina i Starog i Novog zavjeta!

Zato neka nam, u ovim blagim, postbožićnim i predbogojavljenski danima, srce ostane otvoreno da primi, ali i da se drugome da. Ovo zaista jeste trenutak, možda poslednji, za vraćanje sebi i potvrđivanje čovjekoljublja i rodoljublja, za ponovnu posvećenost uzvišenim moralnim i sabornim načelima.

Partijskom zloduhu, koji je zaposjeo naše duše i posvađao braću, kumove i prijatelje, suprotstavimo duh sabornosti koji nas, kao Nojeva barka, može vratiti sa uzburkanog višestranačkog mora na čvrsto tlo naše tradicije, morala i bratske ljubavi.

Sabornost nas jedino može izliječiti od naših starih bolesti – nesloge, zavidljivosti, sebičnosti. I dalje važi gorka istina koju je izrekao Laza Kostić: “Najcrnji vrag je Srbin sebi sam”. Ako za najljućeg protivnika imaš sebe, nema izgleda da uspiješ i opstaneš, još manje da pobijediš.

S pravom je Tolstoj govorio: “Nije najvažniji politički položaj Srbije; bitno je stanje srpskog naroda”, to jest: stepen jedinstva i solidarnosti, snaga uzajamne ljubavi. Ako toga nema, uzaludne su sve naše priče.

Pošto je kriza srpskog naroda na vrhuncu, red je da se, duboko zabrinuti i skrušeni, vratimo Hristu, to jest samom temelju naše civilizacije: “Novu vam zapovijest dajem – da ljubite jedan drugog, kao što ja vas ljubih, da se i vi ljubite među sobom. Po tome će svi poznati da ste moji učenici – ako uzimate ljubav među sobom…”

Samo ako poslušamo ovu Hristovu zapovijest, neće bite licemjerno božićno pozdravljanje:

– Hristos se rodi!

– Vaistinu se rodi!

foto:Pavle Milić i Kiro Radović na sahrani Slobodana Miloševića

Izvor: Sedmica