Nebojša Malić: Zašto je pobedio Tramp i šta to znači

Nebojša Malić, najznačajniji srpski politički analitičar zapadno od poteza Karlobag-Karlovac-Virovitica, istoričar, pisac, bloger na srpskom i na engleskom jeziku, trenutno istražuje političke realnosti i prenosi nam ih kao novinar predstavništva TV Rusija Danas u Vašingtonu. Osmatračnica kao skrojena za Sivog Sokola. Kao dopisnik s prve linije fronta svjedočio je ovogodišnjoj – po mnogo čemu istorijskoj – borbi za Bijelu kuću, upravo završenoj. Ekskluzivno za Srbist, Nebojša odgovara na devet pitanja vezanih za izborni proces, kandidate, medije, Srbe.

1. Pobijedi Tramp, uprkos svim naporima Imperije da ga zaustavi. ko bi rekao, zar ne?

NM: Nekolicini mojih kolega – pa i meni, poslije obje konvencije – se činilo da Tramp može da pobijedi, jer su Demokrate živjele u sopstvenoj fantaziji, opasani njima naklonjenim medijima, i prosto nisu htjeli da vide što im je bilo pred nosom. Najbolji dokaz toga bila je prognoza Njujork Tajmsovih blogera sinoć: Klinton je počela sa 84% šansom da pobijedi, a na kraju je Tramp imao 88% šansi – i dobio.

2. Proveo si mnoge dane i sate izvještajući iz grotla izbornih događanja. Šta nisi znao o američkim izborima, a naučio si ove godine?

NM: Pa recimo, nisam znao za sistem „superdelegata“ koji koriste Demokrate, ili tačnu razliku između „kaukusa“ i primarnih izbora. Dosta toga sam naučio tokom same kampanje, u razgovorima sa partijskim aktivistima, izbornim komisijama, delegatima na konvencijama… Američki izborni proces je izuzetno komplikovan, s nekim karakteristikama koje sežu 240 godina (ili više) unazad, dok su druge pak ustanovljene sasvim nedavno, npr. superdelegati. Jedna stvar koja fascinira strane posmatrače je što svaka država ima svoje izborne zakone, tako da negdje glasač mora da ima isprave, a negdje ne. Prisustvo na biračkim spiskovima nije automatsko, već se glasači svojevoljno moraju registrovati. A među tim registrovanim biračima je izlaznost onda 50% ili manje…

3. Kojim pojedinačnim činiocima izborne gimnastike i kombinatorike pripisuješ najveći doprinos ovakvom ishodu?

NM: Trampova pobjeda nije toliko plod neke tajne strategije ili taktike, već samospoznaje o kojoj je prije više od 2000 godina pisao Sun Cu: „Ako poznaješ sebe i poznaješ protivnika, svaku ćeš bitku da dobiješ.“ Tramp je znao sebe – nije mu bio potreban kabinet od 20 ljudi da misli, piše i govori za njega – a zahvaljujući dugogodišnjem poznanstvu sa Klintonovima i obje političke partije, znao je i s kim ima posla, prvo na partijskim izborima a onda i opštim. Dočim su ga njegovi protivnici, kako među Republikancima tako i u taboru Klintonove, konstantno potcjenjivali i nipodaštavali, do samog kraja.

4. Hilari Klinton je, složićeš se, nezavisno od Trampa i od srpske pristrasnosti, bila užasan izbor za kandidata Demokratske stranke. To su morali znati i prvaci stranačke mašinerije i globalistički stratezi. Zašto su i dalje toliko insistirali na njoj?

NM: Zato što su Klintonovi toliko duboko usađeni u mašineriju Demokrata da je bilo prosto nezamislivo dati „njenu“ nominaciju autsajderu poput Sandersa – koji, podsjetiću, nije čak ni bio jedan od njih, već tehnički nezavisni senator koji se svrstavao uz Demokrate. Pogledajte ko je rukovodio partijom: sve Klintonisti, od Debi Vaserman-Šulc do Done Brazil. Tim Kejn je svojevremeno bio predsjednik partije. Džon Podesta, šef kampanje, je svojevremeno bio Bilov šef kabineta, a potom glava najuticajnije partijske institucije, Centra za Američki Progres (CAP). Sve smo to saznali preko Vikiliksa. Ne znam da li je to i u kolikoj mjeri uticalo na američke izbore, ali će sigurno imati efekta na budućnost Demokratske partije, pošto je cjelokupna njena mašinerija moći sad ogoljena i obesmišljena, daleko više nego Republikanci poslije Buša mlađeg.

5. Šta bi moralo da se desi od danas od 19. decembra, kada zasijeda elektorski kolegijum, pa da Trampu oduzmu pobjedu na narodnom glasanju?

NM: Na neki volšebni način nekih 66 elektora bi moralo da promijeni mišljenje i glasa mimo svojih država, što se neće desiti. Da su Klintonova i Obama odbili da priznaju ishod izbora, rekao bih da je takvo nešto možda i teoretski moguće, ali pošto su danas priznali Trampovu pobjedu, to je to.

6. Kao novinar mreže koja ne pripada imperijalnom mejnstrimu, objektivno gledano, kako ocjenjuješ nezaobilaznu ulogu mejnstrim medija u ovoj izbornoj kampanji?

NM: Klintonisti će za svoj poraz da krive sve i svakoga, od „ruskih hakera“ do Sandersovih pristalica ili tzv. „trećih stranaka“ poput Zelenih ili Libertarijanaca, jer su navodno svojim postojanjem privukli „njihove“ glasove (što je bila žalopojka Ala Gora iz 2000.), ali najveći krivac za njihov poraz su „lažljivi mediji,“ kako ih je zvao Tramp. Istina je da su posvetili daleko više vremena Trampu nego Klintonovoj, ali samo da bi ga kritikovali, kinjili ili klevetali. Prezrivi stav medija i njihovo nipodaštavanje velike većine Amerikanaca, po mom mišljenju su najodgovorniji za poraz Klintonove.

7. Imaš li ličnih iskustava koja bi mogla ilustrovati odnos mejnstrim medija i kandidata?

NM: Kako da ne. Na primjer, na republikanskoj konvenciji u Klivlendu svi mejnstrim mediji su izvještavali o „teškoj atmosferi“ i sukobima unutar partije, ali toga već drugog dana uopšte nije bilo i po mom zapažanju Republikanci su bili izuzetno ujedinjeni. Sedmicu kasnije, na konvenciji Demokrata, ti isti mediji su izvještavali da su Demokrate ujedinjene oko Hilari i da je atmosfera puna energije, dok su u našem medijskom šatoru bukvalno sjedili Sandersovi delegati fizički istjerani iz dvorane, koji su se zaklinjali da ni mrtvi neće glasati za Klintonovu (i nisu). Ali za mejnstrim-medije to je bio nevažan detalj, neki mali remetilački faktor, i zar ne znaju glupaci da Kejti Peri pjeva ode Klintonovoj u čast?

8. Može li se desiti savez Trampa i Putina i kako bi on promijenio tok istorije?

NM: Sumnjam da će to biti „savez“, jer uprkos nekim zajedničkim karakteristikama Amerikance i Ruse dosta toga dijeli. Rusija je već rekla da je spremna na ravnopravnu saradnju sa SAD, ako Vašington bude poštovao međunarodno pravo. Mislim da Tramp nema problema s tim, sve dok to nije jednosmjerna ulica – ali toliko dugo je upravo to bio slučaj, gdje je zakon bio šta god Vašington kaže, i važio samo za druge. Vidjećemo šta će se desiti.

9. Gdje su Srbi u toj priči?

NM: Ovo je velika prilika za Srbe da „poguraju“ promjenu američke politike na Balkanu, s porukom da su Srbija i Republika Srpska spremne da imaju prijateljske odnose sa SAD, ali da to znači da kolonijalna okupacija i podrška svim antisrpskim opcijama na poluostrvu ne smiju da ostanu politika Vašingtona. Diplomatija SAD-a je trenutno u pometnji, tako da postoji prostor za djelovanje, ali neće ostati otvoren veoma dugo. Prošlu priliku sa promjenom vlasti u Vašingtonu Srbi nisu mogli da iskoriste, jer je došla maltene neposredno poslije Žutooktobarskog puča 2000. godine. Šta god je dijaspora pokušala da uradi za vrijeme prvog Bušovog mandata, režim u Srbiji – prvo Đinđićev, onda Živkovićev – je rušio, da bi 2004. Buš usvojio Kerijevu platformu („nezavisnu Kosovu“ itd.). Od tada i nije bilo prilike za promjenu, čak i da Srbijom nisu vladali kvislinzi. A jesu. Sada je važno da se pogura zaokret, i to što brže, jer je nastupajuća Trampova administracija prema Srbima vrijednosno neutralna. To znači da ima šanse da pozitivno odgovori na suvisle prijedloge iz Banja Luke ili Beograda, ako oni budu stigli prije slatkorječivih ponuda iz Zagreba, Sarajeva ili Tirane.

Razgovor elektronskom prepiskom sa Nebojšom Malićem obavio Vladan Ivković, 10. novembra 2016.

Naslov: Sivi soko, Srbist (11. 11. 2016), Stanje Stvari