Moralo nam se pomračiti kad psujemo sunce, hljeb i Boga!

Danas su psovke postale uobičajene i tamo gdje ih nikad nije bilo – na televiziji! Šta može očekivati narod čija dobra većina svakodnevno psuje najveće svetinje – Boga, Sunce i hljeb?

Jedan od rijetkih dijaloga koji mi se svidio u filmu „Sveti Đorđe ubiva aždahu“ jeste onaj na početku – kada unuk pita dedu, dok šetaju u pomrčini: „A zašto mi Srbi stalno živimo u mraku?“, na šta dobija odgovar: „Zato što stalno psujemo Boga, Sunce i hljeb!“ I, zaista, šta može očekivati narod čija dobra većina svakodnevno psuje najveće svetinje?

Ne znam ko ga je izmislio, ali znam da sam svojevremeno u „Istoku” objavio aforizam: „Granica između Srbije i Crne Gore je tamo gdje prestaju da vam jebu majku i počinju da vam jebu oca.” I, zaista, psovanje oca, ali i Boga (oca) je karakteristično za Crnu Goru, dok se u Srbiji više psuju majka, sestra, zemlja i ostale ženske imenice. Fenomen psovanja je posebno izražen poslednjih godina. Sada su psovke postale uobičajene i tamo gdje ih nikad nije bilo – na televiziji. Blasfemične riječe su zaštitni znak najgledanijih rijaliti TV programa.

To što sam uvijek slušao starijeg komšiju, kako mi, iz milošte, kada se pozdravlja sa mnom, psuje Boga, mogao sam donekle da shvatim kao relikt komunizma, ali govor mladih naraštaja koji nose brojanice oko ruku i krstove oko vrata, nikako ne mogu da pojmim i molim se Bogu da im oprosti „jer ne znaju šta čine“.

Nekad ste psovke mogli da čujete samo na sportskim priredbama, a danas gotovo da nema javnog mjesta gdje se ne čuju, od vrtića, preko ulice, do parlamenta. Nema ih još samo u crkvi, ali ih ima među vjernicima, pa nije rijedak slučaj da odmah poslije uobičajenog: „Pomozi Bože“ ili „Ako Bog da“, od istog čovjeka čujete bogohulnu poštapalicu “J.… ti Boga” ili “J… te Bog”.

Naše psovke apsolutno su bez konkurencije u poređenju s ostatkom svijeta. Naravno da i drugi narodi psuju, Englezi, Mađari i Meksikanci, čak više od nas, ali niko tako „sočno“ kao mi. Pripadnici malog broja naroda psuju Boga, majku i druge svetinje, a mi takve imenice vrlo uspješno kombinujemo s još maštovitijim atributima i glagolima, pa onda na kraju sve to zajedno strpamo na granu ili neko još bolje mjesto. Obično se psuje majka, sestra, otac, strina, tetka i ostala mnogobrojna familija, Bog, Sunce, nebo, miš, patka, pas, jež, hljeb, mlijeko, so, pšenica i drugi prehrambeni proizvodi…

Na internetu možete pronaći i pogledati dokumentarni film „Voda“, u kome govori brojni istaknuti ruski naučnici i akademici, kao i ruski patrijarh, o čudesnim moćima vode. U njemu je prikazan i eksperiment jednog japanskog naučnika. Tri posude vode, natočene sa istog izvora, stavljene su u tri sobe. U jednoj od tih soba, laboranti su svakodnevno namjerno govorili ružne riječi i psovke, u drugoj sobi su pjevali i molili se Bogu, dok su u trećoj koristili riječi sa neutralnom konotacijom.

Posle sedam dana, voda u prvoj sobi se potpuno pokvarila, tačnije izgubila je svoju prirodnu strukturu, te pod mikroskopom ličila na crnu fleku; voda u trećoj sobi je malo ustajala i djelimično izgubila svoj unutrašnji sklad; dok su vodi iz druge sobe, kada su je zamrzli i stavili pod mikroskop, ustanovili idealnu poziciju molekula i na hiljadama puta veću energetsku vrijednost u odnosu na vodu iz prve sobe.

Izreći psovku u razgovoru, isto je kao pljuniti u čašu čiste vode – kaže stara japanska poslovica. Zato, ne zagađujte psovkama vodu koju pijete!

SV. JUSTIN ĆELIJSKI O PSOVANjU BOGA

Hula i psovka na Boga, na Svetoga Duha Božjeg nije običan greh, već greh učinjen sa đavolskom upornošću, zloćom i svesnošću. To je greh u kome se čovek zlonamerno izjednačuje sa đavolom: bezočno psuje i kleveta Boga, pečatom satanske zlobe zapečaćuje svoje bogoborstvo i duhoborstvo. To je greh u kome se čovek dobrovoljno rađa od đavola, i oca laži čini svojim roditeljem (sr. Jn. 8,44).

Autor: Donko Rakočević
Izvor: Sedmica

Magacin portal

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *