MORALNO RASKRŠĆE SRBA

 

Narod koji je jedan od najstarijih evropskih naroda, narod sa velikim državotvornim, duhovnim I kulturnim nasledjem starim hiljadama godina, narod koji je prvi na Balkanu stvorio svoju državu ali I pomogao svim južnoslavenskim narodima da stvore svoj nacionalni identitet I državnost, dočekao je da početkom 21. stoljeća bude na rubu propasti – urušavanja svoje državnosti I nacionalne svijesti…

Malo je naroda na svijetu koji su u svojoj istoriji toliko stradali kao Srbi;
razapeti na krst I stalno napadani, oskrnavljeni I prokuženi,

Hrista zamjeniše!
Zašto?! Zašto?!
Ima li načina da Srbi izbjegnu Zlo, da ga zaobidju, preskoče… ili da ga bar umanje…

Da li je Srbija Nojeva barka… jesu li Srbi božji izabranici ili samo hulnici… ili je svemu krivo njihovo ognjište što ga na raskršću zasnovaše… ni na Istoku ni na Zapadu ni na Sjeveru ni na Jugu ili ili…

ili je, pak, stradanje, samo srpsko postojanje…

MORALNO RASKRŠĆE SRBA – FENOMEN „SLIJEPOG“ ČOVEKA
Vidovdan, 1389.

Srbija je u doba Nemanjića, po svim mjerilima, bila jedna od najrazvijenijih I najuspješnijih država svog vremena a Srbi su već tada u potpunosti stasali kao narod s punim kulturnim I duhovnim identitetom o čemu posebno svjedoče veličanstveni srednjovjekovni manastiri (najviše ih je na KiM) kao živi spomenici kulture I duhovnosti jednog naroda – ali, upravo te vrednosti srpske duhovnosti koje su nastale na temeljima izvornog pravoslavlja I srpskog svetosavlja najviše će I dijeliti Srbe od ostatka Evrope… ta stvorena posebnost, ta blistava duhovna vertikala koja je znatno nadmašivala svoje zapadnohrišćansko okruženje, ta moralna grandioznost Srba iz nje proizašla, upravo će I biti najveći razlog upornog izopštavanja Srba, od strane Zapada, iz novostvarane zapadnoevropske civilizacije (vatikansko – rimokatoličkog hrišćanstva koje se sve više udaljavalo od vrednosti izvornog hrišćanstva pretvarajući hrišćansku dogmu u pragmatizam – u moćno oružje manipulacije kako s drugim narodima, tako I s vlastitim masama).

Nažalost, Srbi nisu bili tada svjesni te činjenice, kao što neće biti ni dugi niz stoljeća ubuduće, a mnogi, naivni I zabludjeli ni danas, što će, pak, biti jedan od najvećih uzročnika srpskog stradanja kroz istoriju…

Unaprijed žrtvovana od hrišćanske Evrope, Srbija je ostala sama na evropskom braniku dok je azijatska neman nezadrživo nadirala sa Istoka… Uzalud su Srbi pozivali hrišćansku braću da im se pridruže I da zajedno dočekaju nadiruće zlo, odgovora nije bilo – samo će zvonjavina zvona pariskih crkava poslije kosovskog boja odati „priznanje“ Srbima za njihovu hrabrost I žrtvovanje…

Evropa izda Srbe I ostavi! – već tada Zapad nije imao problema sa odgovornošću, solidarnošću, savešću… već tada se na Zapadu samo brinula svoja briga, brinulo o svojim interesima – bilo je normalno žrtvovati Srbe (ostavljajući ih same na Kosovu da uspore prodor islamskih osvajača!) kako bi se oni, Zapad, spremili za rat; da dočekaju Turke pred Bečom I spasu sebe! Srbima je dovoljno dati samo lažna obećanja o pomoći I izraziti licemjernu solidarnost…

Da, već tada su na tlu Evrope paralelno rasla dva svijeta, dva različita sistema vrednosti; jedan zapadnoevropski, zemaljski usmjeren, sasvim interesan I pragmatičan, sve više bez duše I srca, Neba I Hrista – koji drugome sistemu, duhovnim Srbima pripadoše! To je prva činjenica – istina koja je, onima koji se smiju suočiti s njom, potpuno vidljiva (mnogi je Srbi, nažalost, ni danas ne smiju sagledati!) Zato je sasvim prirodno (i ništa tu nema čudno) da je Srbija, u kojoj je već prošao zenit Dušanovog carstva (razudjena I podijeljena po despotovinama) ostala sama 1389. god. – prva na udaru velike turske carevine. I šta sad?! Šta su Srbi mogli uraditi?! Ili dočekati silu uspravno (pa šta bog da) ili se pokloniti?! – to je bilo jedno od onih istorijski „zbijenih“ vremena kad „ili jesi, ili nisi“, kada svaki čovjek sebi I Bogu na crtu izlazi…

Raskršće!

Moralna drama Srba. Teška vremena traže donošenje teških odluka! Ne bira se izmedju dobroga I lošega već izmedju dva zla! To je uvijek tako u zlim vremenima I ne može biti drugačije, a narodi I veličina njihove odluke poznaju se po tome šta biraju – da li manje zlo sebi ostavljaju a veće potomcima koji dolaze ili pak veće na sebe primaju da bi manje ostavili potomcima. To je vječita moralna dilema koje svaki narod nosi u sebi! Tako je bilo I sa Srbima… jedni su zaboravljali i na otadžbinu I na slobodu I na buduća pokoljenja a drugi su bili svjesni svoje odgovornosti I pred Bogom I pred narodom… jedne simbolizuje Vuk Branković, kojeg je narod u svojoj epici prozvao najvećim izdajnikom srpskim, a druge car Lazar I devet Jugovića sa svojom svjesnom veličanstvenom žrtvom za „krst časni I slobodu zlatnu“. Na toj odrednici I pravi se prva dioba naroda; kako reče srpski vitez, Miloš Obilić, da se vidi „ko je vjera a ko nevjera”. Bila je to moralna raskrsnica Srba – I Srbi su kao narod položili teški ispit! Većina najpoznatijih Srba je donijela odluku: zlo ne priznati, dočekati ga uspravno, pružiti otpor – I pored pune svijesti o nemogućnosti pobjede nad Turskom imperijom, tada, najvećom svjetskom silom… Srbi ne pristaše da budu crvi zemaljski I izabraše carstvo nebesko! Ovjeri se I trajno zapečati kosovskim zavjetom I veličanstvenim moralnim kodeksom srpska duhovnost! Srbi spasiše dušu svoju I duše svojih potomaka!
Moralni kodeks kod Srba je nadjačao racionalno rasudjivanje, koje bi vjerovatno donijelo suprotnu odluku – prihvatilo realnost postojanja zla i pomirilo se s tim…da; da se razum pitao ne bi se pružao otpor sili… a možda bi tada I dalje postojali jaki, zdravi I sposobni Srbi (a ne žene, starci I bogalji) I možda bi I dalje živjeli u zemlji Srbiji ali to više ne bi bila Srbija I oni ne bi više bili Srbi. Postojali bi a ne bi – izgubili bi svijest o sebi I o svom postojanju! Tako, kao što kod Srba samo može biti: srpsko bježanje od stradanja bilo bi I konačno srpsko propadanje I nestajanje, a zemaljsko srpsko stradanje vodilo je spasenju I opstanku! Srbi su izabralu teži, mučenički put; otpor, stradanje I nebesku slavu – nebesku Srbiju!

Zemaljska Srbija je morala biti porobljenja ali je zato nebeska ostala slobodna. Poraz je Srbe u najveću pobjedu odveo! Ima trenutaka u životu svakog čovjeka I svakog naroda kada se I nesvjesno donosi odluka – ili vječni život ili vječna smrt. Srbi su na Kosovu donijeli tu odluku. Svojim stradanjem I fizičkim umiranjem, kao njihov učitelj Hrist, izborili su se za vječni život – stvorili kosovski mit koji je veličanstvenom epskom narodnom poezijom ovjeren I u srpske duše pretočen. Tu, u kosovskom zavjetu, je ishodište I srpske duhovnosti I srpskog etičkog kodeksa; tu je I nebeska Srbija I kult uzvišene žrtve – što ni jedan narod u Evropi nema! Snaga tog mita je neuništiva i ostaće zauvijek utisnuti u sva srca srpska… kosovski mit će, ubuduće za sva vremena, hraniti Srbiju I snagu joj vraćati… i Karadjordju, prvom oslobodiocu moderne Srbije i hiljadama drugih znanih I neznanih junaka koji će se žrtvovati za ideale – ta svjest o neophodnosti da se žrtvuje za svoj narod I njegovo duhovno opstajanje ostaće trajno u svakom Srbinu. (I proćiće vijekovi da bi se kod nekih, pod uticajem zapadnog sistema vrednosti, izgubila) a hrabri srpski vitezovi (bez obzira na ideologiju) kao vječiti pobjednici nad zlom, postaće najsvjetliji dio srpske istorije – Miloš Obilić, Sindjelić, Gavrilo Princip, major Gavrilović, Sava Kovačević, Tepić I mnogi drugi znani I neznani. Taj kult svjesne žrtve postao je jedna od glavnih odrednica srpskog duhovnog identiteta, njegove veličine I snage.

Srbija je, posle boja na Kosovu polju, polako nestajala kao država jer je fizička snaga njenog naroda turskom sabljom sasječena I prepolovljena; ali nestankom fizičke snage naroda rasla je jedna nova velika, duhovna Srbija – rasla je duhovna snaga Srba! Ustvari, iako, potlačeni I robovi, Srbi su poslije kosovskog boja, sve više stasali I jačali – duhovno se razvijajući na blagodetima srpskog mita o Kosovu I kosovskom zavjetu… postajali su nebeski narod jer zemaljski (fizički) nisu još uvijek mogli biti… ali je zato duhovno carstvo slobode njima pripadalo kao što je pripalo I njihovom uzoru, najvećem stradalniku na zemlji – Isusu Hristu… Vijekovi su prolazili… porobljena zemaljska Srbija je roptala u bolu I stradanjima a duhovna, nebeska Srbija, sve se više dizala… Ta, hrana za Srbe; duhovnost Nemanjićke Srbije I kosovskog zavjeta ostala je zauvijek u srpskom narodu opjevana u veličanstvenoj narodnoj epici, jednoj od „najvrednijih I najljepših na svijetu
(kako reče genije, njemački pjesnik Gete) Tragična sudbina Srba, u pjesmu pretočena, biće nepresušni izvor srpske nade, vjere I snage koju nikakve svireposti I zvjerstva azijskih (I drugih) osvajača nisu mogli uništiti. Srbi su još čvršće čuvali svoje bogomolje I vjeru, svoje svetosavlje I krst časni sa kojim su ponosno umirali a novi junaci, hajduci I uskoci otimali su od silnika slobode I bogatstva koliko su mogli I sirotinji raji dijelili… Glavni I najveći nosioci srpske duhovnosti u obogaljenoj I porobljenoj Srbiji bili su, ustvari, narodni pjesnici – guslari, bogalji, slijepci! A slijepci najbolje vide! – slijep čovjek gleda unutrašnjuim duhovnim očima kojima se ne vidi ovozemaljska ružna realnost; ni glad ni bijeda sirotinje raje, ni poniženja I stradanja u ogoljelom I nesretnom ovozemaljskom životu – on, zapravo vidi sve to ali I daleko više; sav smisao I veličinu čovjekovog postojanja! Zato se I desio srpskom narodu taj uzvišeni I neprevazidjeni uzlet u duhovnu sferu: „krst časni I sloboda zlatna“, nada, vjera I ljubav a ne mržnja – jesu smisao ljudskog življenja, te zato u srpskoj poeziji kao I životu Srba mržnja ne postoji! – što je još jedna odrednica koja će ih dijeliti od mnogih – i izazivati još veću mržnju prema njima!!! Slijepi čovek je svoju nesreću I stradanje prihvatao kao nešto prirodno I normalno, ne kao hendikep, nego kao dar; najviše što je od zla moglo stati u njegovu dušu je blagi prezir u teškim trenucima – I inat kojim ga je njegova tragedija obdarila.  
Tako je fenomen „slijepog“ čovjeka, ustvari I obdario Srbe svim glavnim karakteristikama njihovog karaktera I najvećim dostignućima njihovog duha, sa svim njegovim specificnostima, koje će, pak , donositi nove nevolje I nesporazume… izazivaće često nerazumijevanje kod drugih, bijes, pa čak I mržnju; što ce Srbe voditi u nova stradanja a ta stradanja će, opet, još više isticati I jačati sve izuzetnosti srpskog duha…

Vječiti krug!!!

Slijedi nastavak iz ciklusa „Srbija Nojeva barka“

One thought on “MORALNO RASKRŠĆE SRBA

  • 30. avgusta 2015. at 17:47
    Permalink

    Imali su Sebi carsto i zemaljsko i nebesko – A sad …

Comments are closed.