Mali Perica u Javnoj kući

Bilo je na ovim izborima svih mogućih neregularnosti, ali nije to ono najgore. Navikli smo na kupovinu glasova, na prijetnje i na prevare; takve nas stavri više ne iznenađuju. Ipak, po prvi put smo se susreli sa odvratnim uprezanjem institucija države u bezočni tabloidni spin kakav je hapšenje navodnih terorista koji su, o jada, imali za cilj da uhapse premijera. Istini za volju, nisu se te institucije ni dosad ponašale primjerno, ali nikad nisu ovako ogoljeno bagatelisane . Spinovanje Bebe Popovića, sa zapletom koji ne bi potpisali ni scenaristi najjeftinijih južnoameričkih sapunica,dovršilo je izjednačavanje crnogorske politike sa estradom i rijalitijem, koje se u Srbiji desilo tokom prošlogodišnje smijurije zvane „državni udar“.

Najgore u svemu je što to režimu radi posao. Izgleda da su Farme, Parovi i sapunice isprali mozak većine ljudi u dovoljnoj mjeri da mogu da kusaju svaku medijsku splačinu i spremno dotrče po još. S obzirom da sebe, vjerovatno neopravdano, smatram ozbiljnim čovjekom, odlučio sam da više neću učestvovati u cirkusu zvanom crnogorska politika i njeni izbori.

Šta da vam kažem, osim: praštajte, braćo! Svih ovih godina sam se trudio da, onoliko koliko znam, mogu i mislim da treba, učestvujem u srpskoj političkoj borbi u Crnoj Gori. Ta borba neće ući „u gusle“ , moje učešće u njoj još i manje. Živimo u neherojsko vrijeme i vodimo neherojske borbe, što možda i nije tako loše s obzirom na to da mi je omogućeno da se junačim bez rizika jer znam da će glava ostati na ramenima. Mogu se, dakle, smatrati hrabrim dok se u urednom istorijskom postupku nedvosmisleno ne pokaže moj kukavičluk, a zato će se teško naći prilika. Činjenica je da sajber ratnici najčešće umiru od posljedica prežderavanja a nikad od ljutoga mača agarjanskoga.

Ko je pobjednik na ovim izborima?
Američka ambasada.

Crna Gora će ući u NATO i to skuštinskom odlukom. Pored DPS, SD , manjina i SDP, tome će se cirkusu priključiti URA, možda i PZP, što će broj skupštinskih glasova podići na „pristojnih“ pedesetak. Ostatak DF i SNP će kukati kako je to nepošteno, kako manjinski mandati nisu dovoljno „teški“, kako je to protiv volje naroda, kako se nismo tako dogovorili itd, itd, što će pomoći onoliko koliko pomaže Aspirin protiv raka. Amerikancima će kao šlag na tortu pasti to što će se ulazak u NATO izglasati i srpskim glasovima koji su u parlament uveli URA i PZP.

Kad jednom, braćo moja draga, POSLIJE SVEGA ponovo budete Srbi, sjetite se da je trebalo da budemo PRIJE SVEGA Srbi. Nismo to htjeli – htjelo se biti najprije demokratom i građanerom. Htjelo se biti himeričnim stvorom koji liježe tugujući za Kosovom a budi se sa imbecilnim divljenjem prema svakom montenegrinu kome Milo nije simpatičan. Sjetite se koliko se ozbiljno poštovao Slavko Perović jer je, čoče, dosljedan. Sjetite se kako ste lako zaboravili da je Žarko Rakčević bio potpredsjednik Milove vlade. Nije nam ni Ranko više toliko krivomozgić, kakvim smo ga smatrali dok je sjedio u vlasti; čak mu ni tih 17 godina mnogo ne zamjeramo. A sve to niti je to dostojno, niti nam radi posao. Dukljani su bolji u tim građansko – evropejskim fintama, lako sunas spustili na svoj nivo a onda nas dotukli na iskustvo. Nemojte se čuditi što nas neki od njih mrze, drugi preziru a treći i mrze i preziru. Stalno smo u defanzivi, u objašnjavanju,u čupanju oko efemernosti, umjesto da konvertitima kažemo da se gone u jedno toplo i vlažno majčino mjesto, pa neka tamo raspravljaju ko će bolje da ostvaruje drljevićevske mokre snove: Milo ili Slavko, Ranko ili Žarko, Darko ili Miki Maus…

Da li je Milo pobjednik? Nije. Ono, praviće vladu, samo će morati da je mnogo plati. I politički i poslovno. Ovo drugo jače boli. Kolač je mali i sve manji – tamo gdje se zgrtalo lopatama, sad se broji rukama. Da bi namirio saveznike, Milo će morati da uzme od svojih a to će ove da naljuti. Prenatrpana administracija će se dodatno puniti koalicionim kadrovima. Kakopara nema, moraće se ići na povećanozaduživanje.

Novi teret na državnim finansijama biće transferi prema područjima na kojima žive Bošnjaci i Albanci. Naravno da ni za to nema para pa će se državna kasa i po tom osnovu još zadužiti. Od toga novca neće mnogo dobiti taj narod koji većinom živi u teškom siromaštvu. Većinu para će prisvajati neki lokalni „babo“ na vezi sa svojim partijskim šefom u Podgorici. Pojačan politički uticaj Bošnjaka, praćen frustracijom zbog izostanka realnog boljitka, rezultiraće porastom radikalnih raspoloženja koja će se vješto usmjeravati prema Srbima. S obzirom da će dobiti više novca i da im se u raspolaganje tim parama centralna vlast neće miješati, stvoriće se uslovi za suštinsku, „tihu“ autonomiju sjevernih opština tj.nastaviće se proces stvaranja „zelene transverzale“. Tuzima će se, iako će i dalje formalno biti gradska opština unutar Podgorice (da ista ne bi „pala“ na nekim sljedećim izborima), dati ingerencije „prave“ opštine. Time će se i teritorijalno zaokružiti zonebošnjačkog i albanskog uticaja, kao zalog za neku ne tako daleku budućnost. Biće to koristan argument Zapada za rješavanje eventualne nediscipline bilo koje podgoričke vlade, mada je takonešto samo teorijska mogućnost.

Hrvati će se ograničiti na djelovanje na području kulture. Nastojaće da eliminišu srpski i pravoslavni uticaj prije svega iz Boke, koju smatraju svojom. Biće mnogo klapa, latinice i eksurzija iz „lijepe naše“, a na onim lokalnim festivalima će redovno spaljivati lutku sa likom oca Moma Krivokapića, kad već ne mogu njega lično s obzirom da je `41.pusta prošla, da se ne vrati, oj žalosti…

Režim će da vlada na isti način kako je vladao i dosad – ne b` oni tu ništa m`jenjali. Propadanjeće se nastaviti – komunalne službe, zdravstvo i školstvo će se i dalje urušavati sa jasnim posljedicama. Iseljavanje će se pojačati, malo na Zapad, malo od provincije prema Podgorici, pa će ova postati socijalna i ekonomska bomba, dok će ostatak Crne Gore vegetirati. Ono preostalih prirodnih resursa će biti podijeljeno između domaćih kompradora i bjelosvjetskih hohštaplera kojima će se i dalje tepati sintagmom „strani investitori“. Plate u javnom sektoru, penzije i naknade za majke sa više djece će se skresati jer smo, Bože moj, prezaduženi, ali se neće smanjiti bahato funkcionersko troškarenje dok usta melju pričuo štednji a čelo se mršti od brige za Crnom Gorom. Radnička prava , i ovako bijedna, još će se dodatno ograničiti, jer tako hoće“investitori“.

Završiće se proces „bananizacije“ države u kojoj će odabrano društvance batinom i podmićivanjem vladati odrpanim društvom. NATO će i bukvalno odlučivati o svemu, osim, mada ni to nije sigurno (Milo je dobar i siguran, zašto rizikovati), o imenu ovdašnjeg kvislinga. Njega ćemo birati mi i to će se zvati demokratija. Možda ćemo moći i da odlučimo o tome da li ćemo u Avganistan poslati samo vod ili cijelu četu, iako mislim da bi NATO čak i to smatrao pretjeranom, dakle nedopustivom, slobodom. Ponašanje policije i specijalnog tužilaštva tokom ovih izbora najavljuje da će na onim sljedećim ovi instrumenti režima biti maksimalno korišćeni – bićemo prebijani i hapšenibez ustezanja, a već će se naći neki paragraf da to pokrije. Svaku neposlušnost koju Đukanović eventualno ne bude mogao da kontroliše svojim represivnim sistemom, kontrolisaće NATO kome će to biti dobra prilika da se ovdje i vojno instalira. Umjesto obećanog NATO raja, čekaće nas sudbina okupirane teritorije. Od toga se nećemo osloboditi decenijama – kad nismo imali snage da ih spriječimo da uđu, ne možemo očekivati da ćemo ih moći izbaciti.

Ja u tome, braćo, neću da učestvujem. Jedva me je majka i sad pustila da na izbore; kaže da ne želi da joj dijete svašta gleda i da se druži sa problematičnim likovima. Nije me rađala da budem učenik rijalitija.

Preostaje borba na planu kulture sa ciljem da se ostavi neki duhovni osnov za neko bolje pokoljenje; ne vidim da se u uslovima ove postmoderne okupacije nešto pametnije može uraditi. Dopada mi se to jer bih ionako radije čitao Njegoša i Pekića nego pisao amaterske političke analize. Otkad znam za sebe, bolje umijem sa knjigama nego sa ljudima, pa mi neće biti problem da više čitam i slušam, a manje da pričam.

Možda se gore rečeno i ne ostvari, ali to meni ne pravi nikakvu razliku. Ako i omanem, to će biti dokaz da se nimalo ne razumijem u politiku, pa je i red da o politici zaćutim. Ako pogodim, ispašću mudar ali ću tu svoju mudrost moći da stavim znate već na koje mjesto.
Toliko će mi onaznačiti.

IZVOR: in4s.net