Koprivica: Dukljanski daltonizam ili kako se pod zelenaškim srpstvom potura crveno hrvatstvo

Kakav je to „um“ koji je u stanju da ne razumije očiglednost predanjske neodvojivosti srpstva i crnogorstva, koja je stotinama godinama bila temelj kolektivnog identiteta crnogorskog prostora?

Kada Dukljani i zelenaši kažu „Crna Gora“, to ne znači isto, niti pod tim uopšte misle na isto. Dukljani su čeda diskontinuiteta, razdora, zaborava i posuvraćenja toka crnogorske povijesti, a nijesu nikakvi njeni nasljednici, čak ni nelegitimni. „Duklja“, to je najtežom duhovnom bolešću oboljela Crna Gora, i zato će ona u perspektivi ili evoluirati u hrvatstvo, u kojem nalazi uzorno obličje otpadništva, ili će kao autoimuno oboljenje, sama sobom biti umorena, reagovao je na tekst istoričara Novaka Adžića „Istorijske činjenice su neprikosnovene“, profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu Časlav Koprivica.

Njegovo reagovanje prenosimo u cjelosti:

„Saznah da je na vašim stranicama polemiku sa mnom otvorio izvjesni gospodin Novak Adžić, pošto ste vi prethodno prenijeli moj razgovor s novinarom srpskoga Sputnjika, povodom 100 godina od ujedinjenja Srbije i Crne Gore.

Gospodin Adžić me velikodušno poduči da nema ništa od nauke, naročito istorijske, ako se ona ne zasniva na izvorima, pa toga radi već u prvoj rečenici svojeg dopisa izjavi da sam napisao ‘tekst’, na koji on, valjda potaknut domoljubnim čuvstvima dukljanskim, bi da reaguje. A nikakav tekst ja zapravo pisao nijesam, već je riječ samo o intervjuu, što bi g. Adžić možda i shvatio da se samo malo pregnuo na istoriografsko istraživanje, pa na istoj internetskoj stranici gdje je pronašao prepis razgovora,kojim slučajem spazio i izvor priloženoga transkripta. Tako g. Adžić započinje svoj prilog, za koji čitaoce obavještava da je ‘naučan’, da neupućeni, zar, ne bi pogrešno interpretirali prirodu štiva te slijedi.

A meće se g. Adžić u tumačenja događaja i fenomena složenih, dalekosežnih i poprilično zahtjevnih, naročito za nekoga ko ne vlada ni elementarnom aparaturom za orijentaciju, ne samo u nauci. Tako on u svojem ‘naučnom’ prilogu – ne jednom, da kogod ne bi posumnjao u znanstvene mu vjerodajnice – pominje da je Božićni ustanak podignut 6. januara po ‘julijanskom’ kalendaru. Nijesam istoričar, kao što g. Adžić, po prilici, hini biti, pa stoga ne znam posigurno, ali ne bi li već studenti početnih godina studija istorije (i ne samo nje), trebalo da znaju da je ovdje riječ o gregorijanskom brojanju vremena? Dakle, prema julijanskom računanju vremenu, Božićna pobuna počela je 24. decembra 1918. Neobično je da to nije poznato tako gorljivom zagovorniku – a stoga, pretpostavljam, i stručnjaku za problematiku – ‘obnove’ nekakve ‘Crnogorske pravoslavne crkve’, kako određene osobe imaju naviku da imenuju sada već ustaljeni besprizorni pseudoreligijski performans nastao iz putujućeg pozorišta apsurda i zastiđa.

Kao ključni dokaz svojih, uzgred nejasnih tvrdnji g. Adžić navodi jedan poduži dokument. Metaistorijski, pa i metatekstualno posmatrano, više je nego ironično da se individue poput g. Adžića pozivaju na navedene potpisnike, budući da je i njima (nazovimo ih ‘adžićevcima’), kao i svima nama, poznato da ove dvije skupine – Dukljani i zelenaši – ne pripadaju istoj naciji, istoj crkvi, ne govore istim jezikom, a i etički nazori su im nesamjerljivi, kao što im se ni intelektualna obzorja, što vidimo iz priloženoga, ne dotiču. Ako ništa drugo, a ono sam tok povijesti, u kojoj ono što biva najposlije vazda i ćutke ‘sudi’ onome šti bijaše prije, nesumnjivo je pokazao da zelenaši ne bijahu u pravu.

Naime, određene, gdje-gdje i ne tako sitne manjkavosti modalitetā – ne i činjenice – ujedinjenja, posijali su odmah po sastavljanju dviju srpskih kraljevina razdor po Crnoj Gori, koji je poslije iz osnova preoblikovan i stavljen na posve druge idejne, političke, emotivne i identitetske osnove, tako da se iz njega – posljedično, ne i intencionalno –izrodilo komunističko nacijotvorstvo u/od Crnogoraca, što je na samom poslijetku stvorilo i današnju ‘nezavisnu’, s NATO-om, raznoraznim ustašama, balistima i inima od tih fela… drugujuću Duklju, koje se srame svi živi i mrtvi naraštaji one istinite Crne Gore. No bez obzira na sve to, zelenaši ipak nijesu zaslužili da se na njih pozivaju takvi poput g. Adžića i adžićomislećihUz sve mane, i lične i pokreta u kojem su se prije 100 godina našli, jedino što je zajedničko zelenaštvu i savremenoj montenegrinštini jeste razdor. Ali, s druge strane, bez razdora od prije jednoga stoljeća, koji nije bio izazvan onim što se danas u Crnoj Gori, bezmalo eufemistički, naziva ‘identitetskim pitanjima’, vjerovatno ne bi bilo ni ove današnje, moralno posuvraćene zvanične Crne Gore. To je ključna stvar, i zato su zelenaši – zahvaljujući nikada predvidljivoj povijesti djelovanja(Wirkungsgeschichte) [prošlih ideja i poduhvata] – tragični junaci srpske/crnogorske povijesti, koji su se, bez svojega znanja – jer i bez mogućnosti da predvide šta će se izroditi od njihovoga pregnuća – našli na njenoj pogrešnoj strani. Da nije tako, ne bi se danas – bez ikakvog suštinskog, ali ne i bez formalnog prava – mogli na njih pozivati oni kojima je mrsko sve što ovima bijaše sveto, i koji su, naprotiv, kunu u ono što njima bi zazorno. To ne samo što nije isti soj ljudi, nego i kada Dukljani i zelenaši kažu ‘Crna Gora’, to ne znači isto, niti pod tim uopšte misle na isto. To je čvrsti povijesni bilans, nešto o čemu svjedoče baš istorijske činjenice, koje upravo u krajnjim, sveobuhvatnim zaključcima – kad se do njih može doći – pronalaze svoj smisao.

I još malo o g. Adžiću tako dragim, čak i ‘svetim’ činjenicama. On u pomenutom dokumentu pronalazi, i to u doslovnom smislu, i sljedeću sekvenciju ‘pravi azijum [za zelenaše] jesu Rovca’. U dokumentu je svakako moralo stajati ‘azilum’, tj. azilpribježište, a ne nekakva „Azija“; ali, kao što već vidjesmo, kritička recepcija izvorā nije od najpretežnijih akademskih vrlina g. Adžića. Zapravo i ispravno navođenje onoga na šta se poziva nije zadatak s kojim se on umije uvijek propisno nositi.

podgorička skupština zelenaši i bjelaši
Velika narodna skupština srpskog naroda

Nadalje, g. Adžić je navođenjem dokumenata, koje on, ingeniozno, izjednačava s ‘istorijskim činjenicama’, zacjelo – pretpostavljamo, jer on to nije uspio da artikuliše – želio opovrći ono što, na tragu mnogostruko posvjedočenoga samorazumijevanja predaka savremenih Crnogoraca, i danas zasigurno znamo kao neoborivu, kolektivnom samointerpetacijom posredovanu činjenicu – da 1918. nije bilo pravoslavnog Crnogorca koji se nije smatrao Srbinom. Čak i da je tačno sve ono što navodi i na šta se poziva g. Adžić, to ne bi govorilo baš ništa protiv jednostavne, neoborive činjenice da nesrpski Crnogorci ne postoje prije 1945. Dakle, Dukljani su čeda diskontinuiteta, razdora, zaborava i posuvraćénja toka crnogorske povijesti, a nijesu nikakvi njeni nasljednici, čak ni nelegitimni. Oni su podjednako mlada ‘nacija’ koliko i, recimo, Makedonci, koji nijesu imali tu sreću da im bi na ‘raspolaganju’ zatečeno, časno kolektivno ime, već moraše poseći za tuđim. No dok Makedoncima tok povijesti njihovog prostora naprosto nije dopustio da se blagovremeno ili konstituišu kao nacija, ili da postanu dijelovi neke od susjednih, južnoslovenskih, dotle ja paradoksa Duklje u tome što je, usljed polustoljetne, uspješne kolektivnoidentitetske lobotomije, riješio da prestane biti ono što im preci bijahu više od hiljadu godina.

Uzgred, dokumente i činjenice koje g. Adžić nudi treba uzeti cum grano salis, budući da mu je, koliko vidimo, ključni ‘naučni’ autoritet u toj stvari ‘patrijarh’ (ili je možda politički korektnije reći: mula) dukljanske istoriografije, g. Šerbo Rastoder, koji – jednako kao i njegovi preci, koji su se, vazda i koliko god su mogli, borili protiv nekadašnje Crne Gore – i dalje tvrdo stoji na porodično mu zavjetno-tradiranom antisrpskom stanovištu.

Šerbo, dakle, nije odstupio od anticrnogorskog, na prvonačelnom otpadanju od srpstva počivajućeg nasljeđa svojih đedova, a ako se sada našao na istom poslu sa Đukanovićem, Markovićem, Dedejićem, i inima, ne bi li to ove potonje trebalo da pozabrine; da ne kažemo – nije li to pokazatelj da je antisrpsko stanovište u Crnoj Gori eminentno,neizbježno i anticrnogorsko?

Kako je onda moguće da ima toliko Crnogoraca koji to ne vide? Kakav je to ‘um’ koji je u stanju da ne razumije očiglednost predanjske neodvojivosti srpstva i crnogorstva, koja je stotinama godinama bila temelj kolektivnog identiteta crnogorskog prostora?

Pokušajmo da rekonstruišemo ono što bi se moglo nazvati pseudologičko-pseudopovijesnim nizom na kojem počiva Dukljanski identitetski „paralogizam“.

1) Polazi se od, zahvaljujući vatikansko-habzburško-komunističkoj promidžbi, usađene omraze prema a) Srbiji – b) srpstvu – v) srpskosti svojih predaka (a izvedeno i sebe samih; tj. dukljanska srbofobija je i autošovinizam);

2) namjerno i vrlo jednostrano se tumače događaji u osvit i tokom srbijansko-crnogorskog ujedinjenja, kao dijela procesa opštesrpskog, odnosno južnoslovenskog ujedinjavanja, pri čemu pod 1) pomenuta mržnja takvima daje ‘opravdanje’ da, prema potrebi, izumijevaju „činjenice“ i „dokumente“(kao što je povjesničar Šerbo svojevremeno slike austrougarskih smaknuća Srba u Trebinju „premjestio“ u Crnu Goru, potpisavši žrtve kao Crnogorce, a krvnike kao Srbijance), jer cilj – „Crne Gore slobodna od srbijanskog okupatora“ – opravdava baš bilo kakvo sredstvo;

3) time se „racionalno“ dokazuje početna, iracionalno uspostavljena, a ničim stvarnim nepotkrijepljena premisa – srbofobni realizam, jer Crnogorci, slijedi odgovarajući ‘zaključak’, ne mogu pripadati istoj naciji kao i Srbi, budući da ove potonje ovakvi ‘interpretatori’, kao ‘mjerodavni’ tumači crnogorstva,duboko mrze.

Dakle, na početku i na kraju ‘dokaza istinitosti’ dukljanske, ‘nacionalno’ određujuće srbofobije, koja je i autofobija, tj. sama po sebi patološki fenomen – stoji samo i jedino gola mržnja. Na tome počivaju sva njihova izumijevanja ‘činjenica’, te odgovarajuća ‘tumačenja’. To ne samo što nema veze s naukom – štaviše drži ih, za i mjerila svakodnevne predstavnosti, na stupnju predistorijske svijesti – nego predstavlja pokušaj proizvođenja nezdravog (kada je riječ o identitetskom statusu nosilaca dukljanskih autointerpretacija), odnosno destruktivnog (kada je riječ o njihovom odnosu prema nedukljanskim Crnogorcima, a zatim i ostalim Srbima) obrasca kolektivnog identiteta Dukljogoraca.

‘Duklja’, to je najtežom duhovnom bolešću oboljela Crna Gora, i zato će ona u perspektivi ili evoluirati u hrvatstvo, u kojem nalazi uzorno obličje otpadništva, ili će kao autoimuno oboljenje, sama sobom biti umorena.

Na početku (našem) bješe mržnja, i mržnja (prema nama) bi u neprijatelja naših, i primismo je od njih kao svoju, i počesmo mrziti na sebe, i na braću svoju te ne hotijahu mrziti na se.

Tako se, iz opačila, iz-rodi ‘Duklja’…“

Izvor:IN4S