Ko i zašto nas anestezira?

Milomir Marić u televizijskoj emisiji Ćirilica, 8.2.2016. godine, u trenutku kada njegov gost Aleksandar Dorin otvara svoju knjigu o stradanju Srba u Srebrenici da fotografijom pokaže gledaocima užasno stradanje Srba, kaže strogim glasom „Zatvori knjigu“. Aleksanar, gosti u studiju, pa sigurno i mnogi gledaoci kao da su bili traumatizovani. Niko od gostiju da upita Marića zašto da zatvori knjigu, zašto da se ne prikaže i stradanje Srba, zašto da se ne prikaže istina, bez obzira koliko je tragična i bolna, i možda baš zbog toga. Još Milomir Marić možda je među hrabrijima koji iznosi u javnost i istinu o srpskom stradanju. Tada se sjetih svoje izjave od prije više godina u kojoj sam protestvovao protiv izgleda spomenika Jasenovačkim žrtvama postavljenog ispred Narodne skupštine Republike Srpske u Banjaluci.

Protestvovao sam zato što na spomen – ploči nema ime naroda koji je stradao niti od čije ruke, a nema ni krsta kao hrišćanskog simbola stradanja ali i vaskrsenja. Izgled spomenika je bezličan, pa čak i u umjetničkom smislu nekreativan, a na spomen-ploči samo piše „Žrtvama Jasenovca za vječno sjećanje 1941-1945.“ Sjetih se kako izgledaju i drugi spomenici podignuti zbog toga da se ne zaborave ni žrtve, ni zlotvori. Prolazeći pored njih strancima, a možda i mnogim Srbima, ti spomenici ne bi izazvali nikakva osjećanja ili misao u vezi tog zločina, jer nema izraza lica stradalog, masakriranog tijela, izbezumljenog izgleda dželata, ili sve to bar u nagovještaju. Ima samo neke umjetničke simbolike koja u suštini ne podsjeća na događaj na stradale ljude, na zločince. I to takva umjetnička simbolika i „sloboda“ koja nas anestezira kojom svu tu istinu o stradanju Srba guramo u zaborav. Postoji umjetničko izražavanje koje ne umanjuje tragičnost događaja – navešću samo primjere Pikasove Gernike i Gojino Streljanje rodoljuba na planini Prinsipe Pio.

Reći će neko, to je tako traumatično, te i da zbog djece ne bi smjeli prikazivati očigledno stradanje… Na izložbama o stradanju Srba prikazujemo fotogafije pohrđale žice, malja, noža pomoću kojih su Srbi ubijani, ali nema unakaženih tijela. Nažalost u stvarnosti ih je bilo. Bolno puno. Zato je mogla otići iskrivljena slika o mnogim dešavanjima na našim prostorima u zadnjih više decenija.

Nema izgovora za grijeh koji činimo prema našim stradalima i potomcima, jer se zločin nad nama Srbima ponavlja. Mi kao da se stidimo zbog našeg stradanja i zločina koji su učinili prema nama pa to stradanje ne iznosimo ni pred svijet ni pred nas, a ono se i zbog toga ponavlja. Žrtve i zlotvori ne smiju biti anonimni, iako su mnogi zločinci mrtvi i nisu kažnjeni ljudskim sudom kazna im je što ih u istoriji imenujemo kao takve. Saučesnici u zločinu možemo biti i mi, na način da ga prikrivamo i sami od sebe.

Da li se bojimo smrti, pa zbog panike i tog straha se ne sastavljamo ni sa umom ni sa srcem? A upravo um i srce je potrebno da se suočimo sa istinom kakva god da je. Tada bi spomenici stradanja srpskog naroda bili drugačiji. Ne samo da bi se preko njih poštovale žrtve, već bi u nama izazivali živa osjećanja, svjesni istinskog stradanja naših djedova očeva i majki… Ta osjećanja i svijest navešće nas na djela koja će smanjiti mogućnost da nam se ponovi genocid, stradanje.

Želja mi je da ovaj tekst bude inspiracija pokretu SNP – Izbor je naš da se pokrene inicijativa za stavljanje krsta pored aktuelnog spomenika jasenovačkim žrtvama ispred Narodne skupštine Republike Srpske i spomen-ploča na kojoj bi moglo pisati „Mi Srbi postavljamo ovaj znak stradanja i vaskrsenja da nas podsjeća na naš rod koji je zločinački ubijen od hrvatskih ustaša za vrijeme Nezavisne države Hrvatske. Da nam bude opomena kako bi kao narod i kao ljudi sve učinili da branimo svoje. A za naše stradale, da imamo vjeru da je nevino stradalima nebesko carstvo zagarantovano.“

Takvim izgledom spomenika ne znači da postoji namjera da se rasplamsaju osjećanja koja bi vodila u osvetničko, pa i zločinačko djelovanje. Naprotiv, da istinu ne sakrijemo, umanjimo, a događaji koji su se desili, bez obzira koliko su tragični budu ispred naših očiju. Tako ćemo doživjeti ona ljudska osjećanja koja neće dozvoliti da nas neko anestezira i da se stvore uslovi za ponovni genocid nad srpskim narodom.

I na kraju svaki tekst završavam:
Pobijedimo krizu radom, radujmo se i radimo.

IZVOR: in4s.net Piše: Dane Čanković