Kneževa večera

Slavu slavi srpski knez Lazare
u Kruševcu, mjestu skrovitome.
Svu gospodu za sofru sjedao,
svu gospodu i gospodičiće:
s desne strane starog Jug-Bogdana,
i do njega devet Jugovića;
a s lijeve Vuka Brankovića,
i ostalu svu gospodu redom;
u zastavu vojvodu Miloša,
i do njega dv’je srpske vojvode:
jedno mi je Kosančić Ivane,
a drugo je Toplica Milane.

Car uzima zlatan pehar vina,
pa govori svoj gospodi srpskoj:
„Kome ć’ ovu čašu nazdraviti?
Ako ću je napit po starještvu,
napiću je starom Jug-Bogdanu;
ako ću je napit po gospostvu,
napiću je Vuku Brankoviću;
ako ću je napit po milosti,
napiću je mojim devet šura,
devet šura, devet Jugovića;
ako ću je napit po ljepoti,
napiću je Kosančić-Ivanu;
ako ću je napit po visini,
napiću je Toplici Milanu;
ako ću je napit po junaštvu,
napiću je vojvodi Milošu.

Ta nikom je drugom napit neću,
već u zdravlje Miloš-Obilića!
Zdrav, Milošu, vjero i nevjero!
Prva vjero, potonja nevjero!
Sjutra ćeš me izdat na Kosovu,
i odbjeći turskom car-Muratu!
Zdrav mi budi, i zdravicu popij,
vino popij, a na čast ti pehar!“
Skoči Miloš na noge lagane,
pak se klanja do zemljice crne:
„Vala tebe, slavni knez-Lazare!
Vala tebe na tvojoj zdravici,
na zdravici i na daru tvome,
al’ ne vala na takoj besjedi!
Jer, tako me vjera ne ubila,
ja nevjera nikad bio nisam,
nit’ sam bio, niti ću kad biti,
nego sjutra mislim u Kosovu
za rišćansku vjeru poginuti!
Nevjera ti sjedi uz koljeno,
ispod skuta pije ladno vino:
a prokleti Vuče Brankoviću!
Sjutra jeste lijep Vidov danak,
viđećemo u polju Kosovu
ko je vjera, ko li je nevjera!
A tako mi boga velikoga,
ja ću otić sjutra u Kosovo,
i zaklaću turskog car-Murata,
i staću mu nogom pod gr’oce!
Ako li mi bog i sreća dade
te se zdravo u Kruševac vratim,
uvatiću Vuka Brankovića,
vezaću ga uz to bojno koplje –
kao žena kuđelj’ uz preslicu,
nosiću ga u polje Kosovo!