Kecmanović: Najveća greška Zapada u BiH je američka igra na Bošnjake

  • Već sama činjenica da protektorat traje dva-do tri puta duže nego što je predviđeno dejtonskim sporazumom i da aktuelni v. p. sjedi u Sarajevu duže nego svi prethodnici zajedno, svjedoči da se BiH nije ni primakla političkoj samoodržavosti
  • Pukao je i predratni, ratni i poratni savez Bošnjaka i Hrvata, kao prva karika integrisane BiH. Zaljuljana je ne samo BiH nego i FBiH. A alati za pritezanje državne armature, poput v. p., bonskih ovlašćenja, inostranih sudija, spoljnih prijetnji i sl. istrošeni su i kompromitovani      
  • Bošnjaci ponavljaju da hoće da u BiH žive zajedno  sa Srbima i Hrvatima, a istovremeno ih nazivaju agresorima, zločincima, genocidnima, što se može objasniti ili mazohističkom perverzijom ili upućuje na revanšističke namjere zbog poraza u građanskom ratu
  • Da su SAD htjele cijelu BiH kao bošnjačku Bosnu mogle su to da naprave još tokom rata, a nisu. Danas, pak, i da hoće, ne bi mogle da obezbjede međunarodni konsenzus iz 1995. Obrni-okreni, Dejton je istovremeno i glavna tema spora i jedino rješenje. Alternativa je razlaz, nadajmo se na miran način

TEMA, odnosno naslov ove tribine mogao je da bude i„Kakva je budućnost BiH?“, ili „Šta uraditi u BiH?“, ili „Kako je BiH moguća?“. – Odgovori bi bili: nema, ništa, nikako. Ipak, cilj našeg skupa jeste da pokušamo da dođemo do rješenja za funkcionalnu integraciju BiH.

Međutim, ja sve ove godine nakon rata niti sam sam uočio, niti sam kod drugih autora naišao ama baš ni na jedan pokazatelj integracije. Naprotiv, BiH se dezintegriše, a narodi se uzajamno udaljavaju.

Kod velike većine zapadnih političara, diplomata, analitičara i naučnika susrećem samo jedan idealistički imperativ da BiH treba, ili čak mora da bude jedinstvena, građanska, multikultii sl. Ali, ništa o tome ni kako bi to mogla da postigne, s obzirom na realnost na terenu, a ni zašto bi uopšte morala da slijedi taj imperativni idealizam.

– Pošto često pominju da BiH treba re-integrisati, stiče se utisak da stranci vjeruju da je do rata bila integrisana, pa hoće da vrate Socijalističku republiku, a kako su funkcionisali tzv. „zajedništvo“ i „suživot“ naroda u jedinstvenoj BiH jasno se pokazalo sa prvim slobodnim izborima koji su nalikovali na nacionalni popis stanovništva.

– Zatim, spolja, često tvrde da je BiH geopolitička nužnost da Srbija ne bi postala velika, prekoračila Drinu, poremetila balans snaga u regionu, bila medijator malignog ruskog uticaja na Balkanu. Ali, šta vrijedi kada narodi u BiH niti shvataju tu geopolitičku nužnost, niti prihvataju da se žrtvuju za globalni odnosa snaga koja se upravo mijenja.

– Dalje, neki vrlo diskrento pominju da muslimane u BiH ne treba ostaviti same da ne bi stvorili islamsku državu u dvorištu EU. To su između redova radi političke korektnosti pisali Tinebaum i Oven i prije pojave islamskog terorizma i migrantskog cunamija. Srbi i Hrvati tako ispadaju taoci evropskog straha od islamskog terorizma i krajišnici hrišćanske Evrope.

– Najzad, SAD kao argument uzimaju univerzalnost svog nacionalnog iskustva i sistema vrijednosti koji jesu dali rezultate kod njihove kuće, ali se teško primaju u zemljama druge i drugačije istorije, tradicije i kulture. U BiH utoliko teže jer se radi o vjekovnoj antagonističkoj  koegzistenciji tri etnonacije i tri religije koje u bosanskom loncu nisu pretaljene u jednu državnu naciju.

U Dejtonu je BiH sistemski postavljena kao Lajpharova demokratska konsocijacija, u praksi najsličnija onoj u Belgiji, ali joj nije obezbjeđen bazični konsenzus. Tri naroda nisu se nikada na referendumu demokratski izjasnila da prihvataju takav model odnosa u BiH. A međunarodni tvorci i garanti nisu dali čvrstu i dosljednu podršku primjeni Dejtona. Naprotiv, bošnjačka politička elita je, posebno od jedine supersile, ohrabrena da opstruiše sporazum koji je Aneksom 4 trebao da bude ustavni temelj BiH.

Robert Dal je odavno napisao da u savremenim rasno, vjerski, ili nacionalno duboko podijeljenim društvima može da dođe do nerješive kolizije između države i demokratije.

Robert Dal

Ako želite da sačuvate državu morate da žrtvujete demokratiju, a ako vam je više stalo do demokratije, ona može da preživi samo podijeljena u više manjih država.

Zanemarujući Dalovu pouku, tzv. međunarodna zajednica pod vođstvom SAD, izvela je u BiH eksperimentalnu kombinaciju protektorata i demokratije. Da bi sačuvali državu, koju su stvorili međunarodnim priznanjem 1992. bez saglasnosti srpskog naroda, u Dejtonu su uveli protektorat UN. Istovremeno, promovisali su decentralizovan sistem sa demokratskim institucijama  na svim nivoima vlasti.

Ta kentaurska konstrukcija oslonjena je na ideju o „građenju država“ i „građenju nacija“, što je praktično značilo da se u BiH demokratija praktikuje pod tutorstvom protektorata. Namjera im je bila da političkim inženjeringom, u periodu od desetak godina od etnonacionalnih Bošnjaka, Srba i Hrvata, stvore jednu političku iliti državnu naciju i razviju bosanski patriotizam.

A kada se taj hibrid sapleo u praksi, naknadno su uveli bonska ovlašćenja kako bi v.p. mogao arbitrarno da tumači Dejtonski sporazum i Aneks 4 modelira po ličnoj procjeni na terenu. No, ni to nije dalo rezultat.

Prije ili kasnije javljaju se mnogi zapadni autori poput Dempsija, Miršajmera, Stouksa, Vudvordove, Hantingtona koji direktno ili indirektno nude alternativna rješenja.

Hantigton piše o BiH kao o paradigmatičnom mjestu sukoba civilizacija odnosno svjetskih religija. Dempsi smatra da treba odustati od BiH, a Bošnjake pridobiti teritorijalnim i materijalnim kompenzacijama. Stouks piše da će prije ili kasnije državne granice na Balkanu biti usklađene sa teritorijalno-etničkim. A tako misle i Miršajmer, Vudvordova i drugi.

Nasuprot njima, javlja se ekipa manjeg intelektualnog kalibra, ali brojnija i medijski ofanzivnija, koja smatra da na neuspjeh u Bosni, Zapad treba da reaguje većom dozom iste terapije.

Hilari Klinton govori o nezavršenim poslovima u Bosni. Server traži upotrebu bonskih ovlašćenja protiv RS, Bernar-Levi patetično apeluje za spasavanje bosanskog multikulturalizma, Petrič, kao i Incko, apeluje za oštriji pritisak na male Ruse u BiH.

Edvard P. Džozef u Foreign Policy – uz prijetnje Srbiji – najavljuje vojnu bazu u Ponikvama uz granicu RS kao garanciju granice prema BiH.

Slične stavove zastupaju i Koen, Ignjatijev, pokojni Ešdaun, umrtvljeni Incko u svojim redovnim izvještajima za SB UN  i drugi brojni manje poznati.

To društvo bivših agenata protektorata u BiH pa i poluaktivni Incko dokazuju da ne treba mijenjati pristup BiH nego samo djelovati odlučnije, energičnije, agresivnije, robusnije i to su administracija  SAD i institucije  EU uglavnom i slijedile.

A šta su postigli na terenu?

Bumerang efekat!

Ustavni intervencionizam učinio je da se od Dejtona do danas Bošnjaci, Srbi, Hrvati nisu uzajamno zbližili nego udaljili. Za Bošnjake je Aneks 4 izgubio autoritet najvišeg zakonskog akta. Hrvati osporavaju Vašingtonski sporazum ugrađen u Dejtonski. Vlast RS grčevito brani ostatak izvornog Dejtona.

Minuli ratni sukobi osvježeni su mirnodopskom infuzijom netrpeljivosti. Poraslo je opšte nepovjerenje u međunarodnu zajednicu. Funkcionalna integracija otišla je dva koraka unazad.

Pošto nije uspjela centralizacija i unitarizacija BiH na račun RS, došao je pokušaj da se isto najprije izvede sa hrvatskim kantonima u Federaciji. Ugušeno je nekoliko inicijativa za autonomiju zajednice hrvatskih kantona, za izmjenu izbornog zakona, za legalizaciju zapadnog Mostara. Ipak, Mostar nije postao jedinstven grad, Hrvati ne priznaju Komšića za svog predstavnika,  formiranje trećeg entiteta nije skinuto sa dnevnog reda.

Elem, pukao je i predratni, ratni i poratni savez Bošnjaka i Hrvata, kao prva karika integrisane BiH. Zaljuljana je ne samo BiH nego i FBiH. A alati za pritezanje državne armature, poput v. p., bonskih ovlašćenja, inostranih sudija, spoljnih prijetnji i sl. istrošeni su i kompromitovani.

Već sama činjenica da protektorat traje dva-do tri puta duže nego što je predviđeno dejtonskim sporazumom i da aktuelni v. p. sjedi u Sarajevu duže nego svi prethodnici zajedno, svjedoči da se BiH nije ni primakla političkoj samoodržavosti.

Predsjedništvo i Savjet ministara BiH djeluju ili invalidno, ili ne mogu ni da se sastave i sastanu. No, nasuprot inerciji SAD i EU, sa politikom „isto samo više“, unutrašnji akteri okreću se alternativama od prije Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma.

Šta je uzrok neupsjeha tzv. međunarodne zajednice?

Možda je ipak najveća greška zapada američka igra na Bošnjake. Istina, onaj ko hoće da integriše BiH, prirodno je da se osloni na njih. Relativno su najbrojniji, blizu apsolutnoj većini. Zatim, za razliku od centrifugalnih Srba i Hrvata koji imaju tzv. rezervne domovine, oni su centripetalni. Najzad,zaklinju se u jedinstvenu, cjelovitu, multikulti i nacionalno ravnopravnu državu. Ali, da li Bošnjaci zaista hoće to ili vestminstersku demokratiju i sistem jedan čovjek jedan glas koji bi im osigurao legalnu dominaciju?

Postoji više dokaza da se radi o ovom drugom. Prvi je višestruko bošnjačko nadglasavnje srpskih poslanika tokom secesije BiH od SFRJ, što je bila pokazna vježba političkog nasilja i za sve buduće situacije u kojima bi se manjina suprotstavila većini.

Drugi je njihov odnos prema lojalnim Srbima koji su ostali u ratnom Sarajevu da sa njima dijele ratne nedaće a zauzvrat bili hapšeni, odvođeni u privatne zatvore, izbacivani iz stanova, istjerivani iz redova za vodu u hljeb, prebijani, pljačkani.

Treći je, odbijanje da Sarajevo postane distrikt, kako je bilo ponuđeno u radnoj verziji Dejtonskog sporazuma, što je pokazalo da glavni grad sa zajedničkim institucijama ne žele da dijele sa komšijama nego hoće da bude isključivo bošnjački.

Četvrti je, da već decenijama ne koriste priliku da od kantona sa bošnjačkom većinom naprave ogledno dobro jednakosti naroda, vjera i kultura kako bi Srbe i Hrvate pridobili za jedinstvenu BiH.

Peti je da Bošnjaci zloupotrebljavaju rupu u izbornom zakonu Federacije koja im omogućuje Hrvatima izaberu nacionalnog delegata u Predsjedništvu BiH.

Najzad, Bošnjaci ponavljaju da hoće da u BiH žive zajedno  sa Srbima i Hrvatima, a istovremeno ih nazivaju agresorima, zločincima, genocidnima, što se može objasniti ili mazohističkom perverzijom ili upućuje na revanšističke namjere zbog poraza u građanskom ratu.

Nedavno (14. maja) je autorska trojka Frenk Vizner-Marko Prelec- Kameron Manter u uticajnom američkom časopisu National Interest, pod naslovom „Vrijeme je za novi pristup Balkanu“, pisala o BiH. Za razliku od već pomenutih protagonista „više istog“, oni zaista predlažu nešto drugačije od već viđenog i jalovog.

Što je najvažnije, smatraju da je dosadašnji pristup bio pogrešan i da nije bio rješenje nego postao dio problema. Kažu da su SAD i EU omanule su zato što su ignorisale stvarne probleme, što su na brzinu htjele mnogo toga, što su previdjele da sukobi imaju duboke istorijske korijenje od prij erata, što nisu uzele u obzir identitete, emocije, frustracije, što su potcijenile ozbiljnost i složenost problema.

Nema sumnje da je ovo novi i ohrabrujući pristup, ali uz jedno veliko „ali“.

I Vizner, Prelec i Manter u daljem tekstu, koji zahtjeva širu analizu, preporučuju šta spoljni faktor treba da uradi u BiH, gotovo i ne pominjući da bi poslije četvrt vijeka mira svoje probleme trebalo da rješavaju ljudi koji žive u BiH.

Istina, bošnjačka politička nije spremna za dijalog jer se uzda u UN, EU, NATO, OHR, SAD da sve riješe po njihovoj mjeri. Varaju se!

Da su SAD htjele cijelu BiH kao bošnjačku Bosnu mogle su to da naprave još tokom rata, a nisu. Danas, pak, i da hoće, ne bi mogle da obezbjede međunarodni konsenzus iz 1995. Obrni-okreni, Dejton je istovremeno i glavna tema spora i jedino rješenje. Alternativa je razlaz, nadajmo se na miran način.

(izlaganje  prof. dr Nenada KECMANOVIĆA, senatora Republike Srpske)

Izvor: Sveosrpkoj

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *