SRPSKI RULET 1 (JUGOSLAVIZAM – JUGOSLAVENSTVO) prvi dio

Svoj moderni i prosperitetni razvoj kao država, Srbija je započela radikalskim buntom i Timočkom bunom koja je “prodrmala” odnarođenu dinastiju Obrenovića (što će ostaviti velikog traga u narodu a interesantno je da će se na neki način, samo bez oružja, isto ponoviti poslije sto i više godina kada će srpski radikali svojim buntom jedini “drmati’ odnarođenu prozapadnu vlast DOS -a) a uspješan i intenzivan društveni i privredni razvoj će posebno krenuti u Srbiji od 1903. dolaskom kralja Petra Karađorđevića na prijesto poslije svrgavanja dinastije Obrenovića. Iako će ubistvo kralja Aleksandra Obrenovića produbiti i onako postojeće podjele u srpskom narodu ipak, tih godina Srbija će, nošena “virusom” razvijene Evrope, izrasti u relativno stabilnu i jaku demokratsku državu. Međutim, dok je tehnološki napredak i opšte osavremenjivanje privrede i društva itekako falilo dugovjekovno utamničenoj Srbiji dotle je evropski modernizam (i pored svih svojih civilizacijskih i kulturnih vrednosti) kao produkt već dehumanizovanog Zapada , donosio svoj devastirani vrednosni sistem i tako unosio zbunjenost i dezorjentisanost u srpski narod koji će od tada biti nepovratno zaražen novim “modernim evropskim pogledima” na svijet a ta “bolest” će mu, u budućim vremenima , donositi velike probleme i nesreće… savremena Srbija će se od tada i definitivno naći na raskršću – između Evrope i sebe! Svoju Istoriju će graditi u vječitom sudaru sa Zapadom ali i sa samom sobom – a taj će sudar donositi nova, velika stradanja Srba…

Razvoj opšteg “progresa i modernizma” na Zapadu neminovno je donosio i nove podjele i antagonizme i u samoj Evropi (koje će kasnije kulminirati svjetskim ratom) ali će svoju prvu potvrdu i realizaciju, novoizrasli agresivni germanski faktor, prvenstveno potražiti na Istoku – novo zlo i nova svjetska sila, samo ovog puta evropska (koja je zamjenila prethodnu, tek uništenu, azijatsku) svom silinom će navaliti na Srbiju i cjelokupan srpski narod a posebno na srpski narod na okupiranim srpskim teritorijama van Srbije, zapadno od Drine i Dunava. Srbi – Krajišnici, više nisu imali tako veliki značaj za Austrougarsku carevinu kao vojnici i borci (jer se turska carevina povlačila sa Balkana) i sada su ustvari, postali “neupotrebljivi” a time i suvišni sa svojim kulturnim i duhovnim osobenostima koja se nikako nisu uklapala u “napredni” zapadnoevropski katoličanski sistem. Zato će carska vlast, zajedno s rimokatoličkom crkvom, činiti sve (služeći se svim propagandnim sredstvima ali i ucjenama i pretnjama!) da, jednom za uvijek, završi sa Srbima – izvrši asimilaciju srpskog naroda! Remetilački faktor je trebalo po svaku cijenu staviti pod kontrolu a za to je najbolje iskoristiti hrvatski etnički korpus… Hrvati su najefikasnije oružje pomoću kojeg se može dovršiti duhovna kolonizacija, odnosno denacifikacija Srba (u ime bratstva Južnih Slovena) što su najbolje pokazali dobri rezultati Ilirskog pokreta sa kojim je uspješno vršeno potiranje srpske nacionalne svijesti . Tada, u devetnaestom vijeku (pod velikim pritiskom Austrougarske carevine i agresivnog prozelitskog klerofašističkog katolicizma) mnogi su se Srbi odrekli pravoslavlja i prihvatili katoličanstvo a uskoro su prestajali i biti kužni Srbi katolici – postajali su povlašćeni Hrvati! Izvršeno je nasilno zločinačko unijaćenje i hrvatizacija mnogih Srba na tim prostorima a nažalost, takvi procesi neće prestati ni do današnjih dana – početkom 21.vijeka će biti samo upakovani u “modernije” forme! Pa ipak, uprkos svemu, većina srpskog naroda u austrougarskoj carevini, početkom dvadesetog vijeka, odoljevala je svim pritiscima vlasti i rimokatoličke crkve te čuvala svoju vjeru, svoj identitet i svoje duhovno nasleđe ne prodavajući “vjeru za večeru” – naprotiv, duh slobode i potrebe da se pruži otpor zavojevačima svakim danom je bio sve veći… Srbi preko Drine, nisu se mirili sa okupacijom, što će eskalirati formiranjem buntovnih omladinskih organizacija a njihovo revolucionarno djelovanje, pak, postaće dobra dodatna prilika da se za to optuži matica Srba – Srbija! Tako se “legalno” (po tumačenju austrougarskih vlasti) agresvnost carevine okretala prema državi Srbiji, koja je optuživana za postrekivanje i podržavanje antidržavnih djelatnosti srpskog korpusa koji živi u Austrougarskoj te je zato sve više i agresivnije isticana potreba za evropejiziranjem Srba i njihovim uklopanjem u evropski sistem vrijednosti – sve glasnije je tražena kazna za Srbiju kojom bi se i definitivno rješio problem sa Srbima na Balkanu! Da bi ostvarili svoje planove, Srbija i Srbi su se morali proglasiti unaprijed odgovornim i krivim za sve – i proglašeni su! Srbija je proglašavana za potencijalnog agresora (na srpske zemlje van Srbije!) koji hoće da stvori veliku Srbiju na štetu drugih naroda i austrougarske carevine. Osvajači i vijekovni agresori na srpske zemlje su svoje žrtve (Srbe) proglašavali za osvajače i agresore ! Tako Srbi bijahu optuženi kao nemilosrdni i divlji osvajači svog vlastitog kućnog praga koji je, upravo austrougarske carevine okupirala! Ta zamjena teza, ta iskonstruisana, lažna i imbencilna teorija o osvajačkoj Velikoj Srbiji koristiće se uvijek kad zatreba u istoriji kao argument za nove napade na srpski narod i njegovu matičnu državu (sve do današnjih dana!) a što je najstrašnije i dio Srba – evropejaca (već rasrbljenih Srba) će povjerovati u nju! Srbija je za sve te takve (nekom iracionalnom, sotonskom mržnjom) zadojene umove, velika, ma koliko mala bila – dokle god postoji!

Tako, Zlo više nije moglo čekati… došlo je vrijeme da se napokon i definitivno obračuna sa Srbima i njihovom matičnom državom Srbijom; da se riješi, za svagda, taj vječito uznemiravajući i remetilački faktor na Balkanu – ako nije moguća, baš, potpuna fizička likvidacija, onda mora biti duhovna; srpski duhovni identitet i integritet moraju i definitivno nestati, a Srbi ostati denacifikovani i razljuđeni, te kao takvi, građani drugog reda, pripremljeni za “utapanje” u naprednu zapadnu civilizaciju (ponavlja li se to i sada istorija Srbima, i poslije sto godina!?) Taj trenutak koji će “legalizovati” njihove umobolne, zločinačke planove ubrzo je došao. Hitac ispaljen iz revolvera mladog buntovnog srpskog junoše Gavrila Principa (na Vidovdan 1914.) kojim će u Sarajevu biti ubijen okupatorski prestolonaslednik Ferdinand promijeniće Evropu i svijet, a mladi Gavrilo, nošen snagom kosovskog zavjeta i kultom Miloša Obilića, ući će u izabranu plejadu srpskih vitezova koji su se svjesno žrtvovali za svoj narod i svoju otadžbinu – Vjera, Istina, Pravda i iznad svega Sloboda su tada još uvijek bile kategorije koje su Srbima život značile… ali to vječito beskompromisno odupiranje i neprihvatanje zla, to vječito prkošenje sili i nepravdi vodiće neizbježno fizičkom, ovozemaljskom stradanju, srpskog naroda…
Uzalud je ovozemaljska Srbija nastojala izbjeći sukob…uzalud je pravila kojekakve ustupke narogušenoj Zveri sa Zapada čineći sve da bi zadovoljila uslove iz ultimatuma… uzalud – oni su samo izmišljali nove i nove zahtjeve … i na kraju jedan zahtjev Srbija nije mogla prihvatiti; priznati suverenitet Austrijancima I dozvoliti im da slobodno vršljaju po Srbiji… ponos nije dozvoljavao! Dostojanstvo, Srbi nisu mogli pogaziti! (Zvuči li ovo poznato? – treba se sjetiti Rambujea I ultimatuma 1998 . ali i ucjena da se “isporuče” u Hag, istoj Zveri sa Zapada, srpske vođe: Milošević, Karadžić i Mladić – imaju o čemu Srbi razmišljati!!! nažalost istorija se tako često ponavlja a Srbi tako malo uče iz nje!!!) Rat je bio neizbježan. Srbija nije mogla izbjeći Zlo – jednostavno do sudara je moralo doći! Zlo je tražilo svoju suprotnost da je uništi! Srbi, tek što su protjerali veliku azijatsku silu sa dijela svojih prostora i stvorili vlastitu državu, već su odmah za nekoliko godina kasnije, bili prisiljeni da se brane od novog svjetskog zla koje je stizalo iz zapadne hrišćanske Evrope. Tom novom svjetskom zlu smetala je srpska ljubav prema slobodi, pravoslavlju… smetalo mu dostojanstvo, ponos… sve karakteristike srpskog čovjeka koje su tako gordo izranjale iz kosovskog mita i bole oči razljuđenom čovjeku Zapada. Zato je Sila napala – a Srbima – i onima u Srbiji, i onima u Crnoj Gori, i onima na porobljenim srpskim prostorima Austrougarske, nije preostalo ništa drugo nego da dočekaju zlo dostojanstveno, isto onako kao što ga njihovi preci dočekaše na Kosovu polju 1389! Još uvijek, potpuno samosvjesni i sa punim integritetom i osjećanjem pripadnosti svojoj naciji i državi (“virus” Evrope se još nije uspio upotpunosti razviti) Srbi su bili naoružani ogromnom moralnom snagom i zato su dočekali uspravno tadašnju najveću i najjaču svjetsku silu . Zato se i čudo desilo – umjesto katastrofalnog poraza Srbi su izvojevali antologijske pobjede na Ceru i Kolubari nad mnogostruko jačim neprijateljem! (što im ovi nikad neće oprostiti!)

Međutim, čuda ne traju vječno niti se dešavaju stalno, inače ne bi bila čuda! Ostavljeni bez pomoći saveznika (Rusija daleko a manje loši dio Evrope gledao je svoja posla i pripremao svoju sopstvenu odbranu svjesno žrtvujući Srbe) srpska vojska više nije imala snage da zaustavlja višestruko veću i jaču silu i neizbježno je sledila golgota preko albanskih gudura… i kao što se samo Srbima dešava i ovaj poraz će u pobjedu biti pretvoren! Srbi su svojim izgnanstvom, ne samo sačuvali neophodnu biološku snagu i realne pretpostavke za pobjednički povratak, već je s njim spasen slobodarski duh kod Srba i tako sačuvana nada u konačnu pobjedu . Ali, koju li su trgediju i muku nosili srpski vojnici u svojoj duši dok su napuštali Srbiju ubjeđeni da je žrtva neizbježna – dok su ostavljali svoje najmilije (nejake i stare) na milost i nemilost razjarenoj austrougarskoj zvjeri?! Koja li se moralna snaga morala imati da se može podnijeti tolika tragedija! Kakvu je to snagu i vjeru nosio u sebi bespomoćni narod; djeca, žene, starci koji su stoički čekali razjarenog neprijatelja da se iživljava nad njima dok su se oni svesrdno molili za spas svoje vojske?! Ovakve izgrađene visoke moralne i duhovne vrednosti koje su podrazumjevale svjesno žrtvovanje za blagodeti buduće slobode, mogao je imati samo narod koji se napajao iz kosovskog mita i iz božje promisli žrtvovanja “za krst časni i slobodu zlatnu”! Veličanstvena moralna epopeja!!! (Možda samo nešto slično će se, bar na trenutak, pojaviti u Srbiji krajem dvadesetog vijeka kada je došlo do najbezobzirnijeg bombardovanja Srba i Srbije od strane satanskog Zapada čiji je cilj bio otimanje Srbima Kosova – onog istog na kojem je Srbija prvi put duhovno stasala, pre šest vijekova!) Nažalost, tako je sudar sa svjetskim zlom neizbježno donio strašnu i tragičnu stvarnost; veliko stradanje Srba , poniženje i pustošenje zemaljske Srbije od podivljalih i krvoločnih neprijatelja – a stradalo je više od trećine stanovništva! Ipak, pobjeda je došla na kraju, trijumfalnim povratkom srpske vojske 1918. god. i oslobođenjem Srbije kao I svih ostalih srpskih prostora ali i oslobađanjem svoje braće, kako su Srbi tada vjerovali, Hrvata i Slovenaca. Sve će se završiti raspadom druge velike mračne svjetske carevine, Austrougarske, koju Srbi, u veoma kratkom roku nakon prve (poslije svega nekoliko godina) ispratiše na smetljište istorije.

Bio je to veličanstven završetak velike tragedije za koji su Srbi platili najveću moguću cijenu – još jednom najveću od svih naroda u Evropi! Zato neumitno i slijedi logično pitanje: Da li se, ovoliko stradanje – ova tragična sudbina srpskog naroda mogla izbjeći? Zašto baš Srbi, po drugi put u svojoj istoriji, plaćaju najveći danak u sudaru sa svjetskim zlom oličenim u podivljalim carevinama – najvećim silama svijeta svog vremena, Turskom i Austrougarskom? Ako se moralo sukobiti sa nadirućom islamskom silom zla iz Azije zar se nije nikako mogao izbjeći sukob sa silom hrišćanskog Zapada?! Postoje li odgovori na ova pitanja?!!

Teško… možda se i mogao izbjeći sukob sa Austrougarskom silom ili bar odložiti (bar nakratko) ali da li bi se time zasigurno izbjeglo fizičko stradanje i srpska golgota? A šta bi bilo sa duhovnim stradanjem, dok se živi u ropstvu i pod okupacijom? Šta bi donosile godine koje dolaze? Šta bi bilo sa Srbijom i srpskim narodom na srpskim etničkim prostorima van Srbije? Možda bi srpsko stradanje bilo jos veće, služeći Silu mraka kojoj se pokoriše? Jedno je sigurno – to ne bi više bila ista Srbija (ona prava, ponosna, slobodna, svoja!) to ne bi bio više isti srpski narod! Da, Srbi su učinuli samo ono što su morali… zlo je napalo… i srpski narod je donio odluku – suprostaviti se zlu! Donesena je jedina moguća odluka koja proizilazi iz autohtonog etičkog i duhovnog bića Srba. Tadašnja generacija Srba je odlučila – suprostaviti se zlu bez odlaganja (iako su znali da nisu dovoljno jaki da ga unište!) i primiti svu nesreću na sebe a ne prebacivati je na potomke! Da se donijela druga odluka (što bi mnogi narodi u sličnoj situaciji uradili I radili su) to više ne bi bili Srbi! Srbi nisu nikada bili dovoljno mali i nejaki da bi mogli prihvatiti silnike i okupaciju (iako su često bili svjesni da ne mogu sami savladati zlo koje ih napada) i oni tu nisu mogli ništa promijeniti! – a ta istina će im uvijek donositi nova zemaljska stradanja i stalna nebeska uzdizanja! U tome je srpska posebnost i srpska veličina, ali i tragika srpske istorije!!!

Foto: SrbijaDanas.com