Jelena Anžujska – jedna od najpoštovanijih i najvoljenijih srpskih vladarki stolovala je u Trebinju

Oko porijekla Jelene Anžujske još se lome koplja. Najvjerovatnije je da je ona kćerka mađarskog plemića Jovana Anđela (Angelo János), vojvode Srema i francuske plemkinje Matilde de Vjanden. Ona je, pretpostavlja se, rođena 1236. godine.           

Jelenin otac, Jovan Anđeo, bio je sin vizantijskog cara Isaka II Anđela i Margarite Ugarske, koja je bila kći kralja Bele III i Anjes de Šatijon. Prezime Anžujska je posljedica pogrešnog prevoda imena Anđelina, koje je ponijela po vizantijskoj vladarskoj porodici Anđela.

Nepoznato je kako su se Uroš I Nemanjić i Jelena upoznali, kako su obavljene prosidba i udaja, kao i kada je to bilo. Izvjesno je samo da se Uroš oženio Jelenom nekoliko godina pošto je postao kralj Srbije i u poodmaklim godinama, oko 1250. godine.

Prema onome što se moglo saznati, svadbena povorka je išla preko današnje Vojvodine, Šumadije i dolinom Zapadne Morave, da bi otuda na ulivu Ibra u Zapadnu Moravu skrenula u dolinu Ibra, sve do početka starog nemanjićkog puta koji je vodio u Ras.

Da bi je zadivio i pokazao joj ljubav kralj Uroš je zasadio jorgovane od današnjeg Kraljeva pa sve do Raške. Mnoštvo plavih i ružičastih cvjetnih stabala oplemenjivalo je divlju ljepotu Ibarske klisure, a Dolina jorgovana postala je oda ljubavi i nježnosti srpskog kralja prema svojoj ženi.

Zato se dio doline Ibra od arhiepiskopije u Žiči ka nekadašnjoj prestonici Ras još zove Dolina jorgovana.

Samim vjenčanjem sa srpskim vladarom pravoslavne vjere, Jelena je primila pravoslavnu vjeru, ali je ostala emotivno privržena i katoličanstvu, što joj kasnije nije smetalo da uporedo sa pravoslavnim crkvama i manastirima podiže i katoličke crkve, da svoje sinove Dragutina i Milutina vaspitava u pravoslavnom duhu, kao i da slavi sa svojom porodicom krsnu slavu dinastije Nemanjića – Svetog arhanđela Mihaila.

O njoj se piše kao o prvoj ženi samostalnoj vladarki u srpskoj istoriji (Ovo nije tačno, jer je vjerovatno prva bila kraljica Teuta, Ilirka tj. Srpkinja ). Jelena Anžujska je bila prva žena ktitorka, koja je podigla i obnovila niz crkava i manastira, kao i prva žena o kojoj je napisano žitije. Po mnogo čemu kraljica Jelena bila je prva i jedinstvena. Njena dobrota prema svojim podanicima zaista zadivljuje.

U braku sa Urošem I rodila je tri sina i dvije kćerke

Kralj Milutin, kraljica Jelena Anžujska, kralj Uroš I i kralj Dragutin

Pisac žitija kraljice Jelene, koji je i ostavio najviše podataka o njoj, bio je Sveti Danilo II ili Danilo Pećki (oko 1270 — 19. decembar 1337), hrišćanski svetitelj, 11. arhiepiskop srpski od 1324. do 1337. godine.

Interesantno je kako Danilo Drugi sumira njen životni put ne mogavši očigledno da nađe dovoljno snažne riječi da izrazi svoje divljenje za nju.

„Ako koga treba imenovati, čiji život prevaziđe čovečje umove, to je dostojno tebe. Trudove tvoje i bodra podvizanja rasplodila si na stotinu i bila si od Gospoda darovani svetilnik otačastvu svome sijajući mnogosvetlim čudima. No, koje hvale možemo Ti prineti od slaboga smisla našega? Ti si, blažena, anđelskim hvalama proslavljena. Od kojih li cvetova lepo ukrašenih i mirisnih, sastavivši venac, da venčamo svečasnu glavu Tvoju, koju je uvezala desnica Vladičenja neuvelim vencem? Koje li darove da ti prinesemo mi? Jer ti primivši dar Svetoga Duha, srušila si napadaj lukavoga i sačuvala si tvoje telo nepovređeno. Ti blažena obukavši se u haljinu izatkanu sa visina, koju ću nazvati tihost i nezlobivost srca tvoga, i imaš svagda blagodat od Gospoda, i naslađivati se njome na vekove“. (Danilo II)

Nesumnjivo je da je u istoriji Srbije uspjela da dostigne veliko divljenje svojih savremenika.

Iako katolkinja ona savjetuje svoje sinove da žive u skladu sa pravoslavnim zakonima: „A sinovi blažene gospođe Jelene u slast i sa strahom primahu reči i pouke svoje blažene matere Jelene, povinujući joj se sa svakom radošću“. (Danilo Drugi).

Ona im je, takođe, govorila „da su hrišćanske vjere i naroda blagorodnoga“ i da to stalno imaju na umu.

Očigledno je da ona na njih ima veliki uticaj i da je oba sina i te kako uvažavala i poštovala.

Posebno je upečatljiv odnos između Jelene kao majke i Dragutina kao njenog sina, onda kada su se sastali nakon što je Dragutin srušio Uroša sa vlasti. Dragutin njoj izjavljuje pokornost i poslušnost u svemu. Nije to samo ona ljubav koju iskazuje sin prema majci, to je nešto i više.

„A ja ću se po dostojanju tebi pokoravati i služiti tebi sa strahom i ljubavlju istinite vere, i tebi činiti veću čast i slavu, ne bi li kako radi tebe blagoslov nasledio. I koliko ti sagreših, oprosti mi. Tvoje molitve neka me utvrde u volji razuma Božija“.(Danilo Drugi).

Stiče se utisak da Dragutin od nje traži političku podršku i kao nagradu za nju nudi joj neke zemlje na upravu: „A ti kao čedoljubiva mati, u velikoj ljubavi uzmi sva moja bogatstva, i koliko hoćeš daćeš mi iz tvoje ruke“. (Danilo Drugi).

Jelena je bila zadovoljna načinom na koji ju je sin primio, kao što je bila zadovoljna i time što je on njoj ponudio dio zemlje na upravu pa za Dragutinov napad na oca ne nalazi krivice u njemu (Dragutinu), već smatra to Božijom voljom: „evo sve što se dogodi sa nama, to ne bi od ruke snage tvoje, no od Boga, u čijim je rukama sve i u koga nema obaziranja na lice. On jedini sve ovo učini“ (Danilo Drugi).

Pismo kraljice Jelene Anžujske iz 1289. godine.

Prema sadašnjim nazivima, zemlja Kraljice Jelene Anžujske je obuhvatala istočnu i dio zapadne Hercegovine, dio Hrvatske, čitavu Crnu Goru, dio Albanije, dio Raške (Srbija), i dio Kosova. Značajniji gradovi u zemlji kraljice Jelene su bili: Kotor, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Plav, Gusinje, Brskovo, Drijevo, Sveti Srđ, Drivast, Danj i Sard.

Sin Dragutin joj je na upravu dao i Trebinje gde je kraljica često boravila.Smatra se da je ona u dolinu Trebišnjice donijela oleander. Kraljica Jelena je voljela cvijeće, a pretpostavlja se da je dvorac kod londže u Pridvorcima, gde i danas ima pokoji oleander, gradila sveta kraljica.

Samostalno je upravljala dijelom Srbije pod titulom „Jelena Velika Kraljica Srbije, Duklje, Albanije, Huma, Dalmacije i Primorskih oblasti“ sa kompletnim upravnim aparatom i dvorom u mjestu Brnjaci, na samom rubu današnjeg Kosova i Metohije, i u Trebinju.

Njena vladavina ovim teritorijama obilježena je radom na podizanju nivoa obrazovanja i humanitarnim radom. Svi su se divili njenom obrazovanju, činjenici da je govorila nekoliko stranih jezika, razumjela se u duhovno i svetovno. Bila je jedna od najprosvećenijih ličnosti toga vremena.

Ona je u 13. vijeku pokrenula, za to vrijeme, nevjerovatnu inicijativu: okuplja siročad sa cijele svoje teritorije, školuje ih i upućuje u vještine dvora – muziku, slikanje i zlatovez, ali ih i daruje mirazom i udaje, da bi potom one svoje kćeri dalje učile tim plemenitim vještinama.

Praktično, ona je na taj način dio kulture vlastele dijelila sa narodom.

„Zapovedi u celoj svojoj oblasti sabirati kćeri sirotih roditelja, i njih hraneći u svome domu, obučavaše svakom dobrom redu i ručnom radu, koji priliči za ženski pol. A kada su odrasle, udavaše ih za muževe da idu u svoje kuće, obdarujući ih svakim bogatstvom, a na mesto njih uzimala je druge devojke kao i prve. I tako uvek usrdno čineći išla je za Onim jedinim, koji radi nas pretrpe voljno raspeće…“ (Danilo Drugi).

U školama je organizovala i prepisivanje knjiga. Govorimo o vremenu kada nije bilo štamparija pa je ona, zajedno sa svojim učenicama, prepisivala knjige i darivala ih manastirima koji ih nisu imali.

Zahvaljujući njoj nastale su prve biblioteke u Srbiji, još u vremenu kada se one nisu zvale bibliotekom, već knjigohranilištem.

Kraljica Jelena se brinula o siromašnima, davajući im hranu i odeću, a bolesne tešila i hrabrila.

Snažna ličnost, velika prosvetiteljka i dobrotvor, dugo je samostalno vladala u svojoj oblasti gde je podizala i zadužbine, poput manastira Gradac. Održavala je mnogobrojne veze, posebno sa svojim rođacima na zapadu, kao i sa samim papom.Istovremeno, uživala je visoko poštovanje obe crkve, kako katoličke, iz koje je potekla, tako i pravoslavne, kojoj je mnogo pružala.

Po političkom značaju i uticaju koji je imala tokom cijele vladavine svog supruga, a još više svojih sinova, možemo je porediti samo s jednom kasnijom srpskom vladarkom, kneginjom Milicom. Bila je velika zaštitnica katolika u srpskim zemljama, naročito na primorju. U vrijeme dok je njen muž, Uroš I, ratovao sa Dubrovnikom, stavila se na stranu katoličke republike.

Iako katolkinja, bila je veliki ktitor. Stekla je veliki ugled u pravoslavlju, koje je i primila. Jelena je prva srpska kraljica sa oreolom svetice! Jelena je bila omiljena kraljica jer je cijelog života, bez obzira što je bila katolkinja materijalno pomagala srpsko monaštvo.

Njena pobožnost je postala poslovična.

„Sve ovo sabiraše blažena podvizavajući se dobrim podvigom i neprestano brinući se dan i noć, kako će ugoditi Gospodu, a trudila se o tome, kako će davati milostinje u božastvene hramove, i sve što je na potrebu, stavljajući božastvene knjige u svome domu, a isto tako i veštene sasude, zlatne i srebrne, ukrašene biserom i skupocenim kamenjem, izabrane odežde jerejima i svake crkvene pravde, što je na potrebu“. (Danilo Drugi)

                                                    Manastir Gradac

Kao i drugi Nemanjići zidala je zadužbine. Najpoznatija njena zadužbina je manastir Gradac (krajem XIII vijeka) gdje je i sahranjena, kao i crkva svetog Nikole u Skadru gdje je zamonašena. Obnavljala je veliki broj svetinja, među njima i manastir svetih Sergija i Vaha na obalama rijeke Bojane kod Skadra.

Evo šta o zidanju manastira Gradac kaže Danilo II. Biograf tvrdi da je ona lično nadgledala kako napreduje izgradnja ovoga hrama.

„Zapovedila je da se sakupe svi narodi njezine države, i kada je to učinila, izabrala je od njih najbolje umetnike, hoteći da podignu predivno uzdizanje toga hrama, mnogo zlato neštedemice dajući svima radnicima, da niko od njih ne bude uvređen nasiljem, ili da ko negoduje, kao mudri i razumni strojitelj“ (Danilo Drugi).

Nakon završetka izgradnje hrama, kraljica Jelena ga je naselila monasima: „utvrdivši crkveni ustav, sakupivši izabrane monahe, zapovijedi im da tu prebivaju, ustanovivši im zakonsko izdržavanje, koje drži nepromijenjeno i do sada, takođe, i cijelom crkvenom kliru, kao što u taj dan ustanovi blažena…“, kao što ga je snabdijevala i sa neophodnim knjigama i ostalim potrebama.

„I sada za života svoga ispuni ovaj dom presvete svakim izobiljem, naime božanstvenim knjigama i sveštenim sasudima zlatnim i srebrnim, ukrašenim dragocenim kamenjem i drugim lepotama. Ikone okovane zlatom pune moštiju svetih, zlatotkane zavese, i druge crkvene potrebe darova, da se ne može iskazati“ (Danilo Drugi).

Oko 1280. godine u crkvi Svetog Nikole kod Skadra, koji je inače ona podigla kao pravoslavni manastir, primila je monaški zavjet, te postala monahinja Jelisaveta. Kraljica Jelena Anžujska, kao monahinja Jelisaveta, 1314. godine sahranjena je u grobnici gradačke crkve.

Na posljednji ispraćaj su došli ne samo duhovni i svetovni velikodostojnici, nego i mnogo siromašnih i nesrećnih, kojima je tokom života pomagala.

“Tako sam vaistinu video gde odasvud idu slavni, tako isti ništi i strani, hromi i slepi, kojima beše hraniteljka ova gospođa moja” – zapisao je arhiepiskop Danilo.

Kivot u kome su počivale mošti sv. Jelene Anžujske

Legenda kaže da se poslije tri godine od svoje smrti javila jednom monahu u snu i tražila da izvade njeno tijelo iz zemlje. Uz prisustvo raškog vladike Pavla, grob kraljice Jelene je otvoren i pronađeno je njeno telo „gdje leži kao u rosi“, i od te 1317. godine Jelena je uvrštena u kalendar svetih i slavi se kao svetiteljka.

Za vreme turske vladavine njene mošti su premeštene i sakrivene da bi bile sačuvane, i još nisu otkrivene. Monasi manastira Tvrdoš kao veliku svetinju čuvaju ruku za koju predanje kaže da pripada kraljici Jeleni.

Ruka Sv. Jelene Anžujske iz manastira Tvrdoš

U hronici „Žitije kraljice Jelene“ arhiepiskopa Danila Drugog ostala je zapisana tužbalice kralja Milutina nad tijelom njegove mrtve majke. Dio tužbalice glasi: „O mati moja i gospođo, kako ću ja nedostojni zaboraviti želju srca tvoga i bolove trudova tvojih, što si ih podnela za mene? Hristos udahnu duh u mene, a ti me vaspita, upućujući me razumnim rečima tvojih pouka, kao iz neiscrpnoga izvora medotočnih usta tvojih. No, o dobra moja hraniteljko, i krepka i neoborima tvrđavo otačastvu svome, evo puni se srce moje ridanjem i plačem mnogim, u nedoumici sam kakvo će pjenije izreći usta moja u tvoju pohvalu, blažena. No od nedostatka uma moga kličem ti hvaleći tvoja veličija”.

Jelena je ostala svima u jako lijepom sjećanju: „Ovaka je bila narav ove blažene: Oštra rečju, a blaga po prirodi, neporočna životom, u zapovedanju krotka, da obrati dobrorazumnim rečima, da teši licemerno i bezlobno, a kolika je svesrdačna njezina smelost k Bogu, prosto kazati bila je ukrašena svakom vrlinom.“ (Danilo Drugi).

I pored svega što je učinila Trebinje joj se nije odužilo. Pored spomenika sigurno bi bilo lijepo napraviti aleju jorgovana i oleander u njenu čast.

Ova inicijativa odavno postoji, samo je treba realizovati. To bi bilo najmanje što bi naš grad mogao da učini, kao znak sjećanja na veliku kraljicu.

IZVOR: Trebinjelive,Srpska istorija