HOĆE DA NAS POUNIJATE: Nema ulaska Crne Gore i Srbije u EU, bez priklonjenja papi i NATO-u!

Bijela kuća, Sveta stolica, NATO i EU nijesu slučajni partneri, već udružena zločinačka organizacoja za osvajanje Istoka. “Ujedinjena Evropa ne može da opstane samo na političkim, monetarnim, ekonomskim unijama, već joj je potrebno i duhovno, spiritualno ujedinjenje”, izjavio je za NIN milanski nadbiskup Karlo Marija Martini. Svjesni su toga i u Crnoj Gori i u Srbiji, pa sa nestrpljenjem očekuju papinu posjetu

„Dok je Njegoš bio u Italiji na liječenju, jednog dana su prolazili gradom u kočiji, kočijaš je odjednom stao i zatražio da Njegoš i gosn Ćurčić koji je bio u kočiji, izađu i pozdrave papu. Njegoš začuđen kaže: Božda ti vjera, ja ne hoću sramotiti ono malo naroda crnogorskoga, neka ide papa svojim putem, neka silazi s kola ko mu je dosad silazio, a vladika crnogorski zaista neće…“(8. april 1951. Pisma iz Italije, Ljuba Nenadović)

Danas su neka druga vremena i drugi običaji. Neke naše vladike i specijalno odlaze u Italiju da bi se vidjele s papom, a crnogorski premijer Duško Marković nedavno je, preko ministra vanjskih poslova Srđana Darmanovića, uputio poruku papi da dođe u Crnu Goru.

Papa Frančesko i Srđan Darmanović, ministar vanjskih poslova Crne Gore

Slično je, po tom pitanju, državničko raspoloženje i u Srbiji, što je prije neku noć potvrdio i Ivica Dačić, potpredsjednik Vlade, gostujući kod Milomira Marića u Ćirilici: „Nama treba papa! Lani mu je uputio poziv tadašnji predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić, ali se usprotivio vrh SPC, pa je posjeta otkazana do daljnjeg. Vatikan nije priznao Kosovo. Nama papa može puno da pomogne oko Kosova i odbrane naših manastira.“

Jedan visoki crkveni zvaničnik nedavno je izjavio da je zbližavanje s Vatikanom potrebno iz dva razloga. Prvo, rimokatolici su „ipak hrišćani“. Drugo, mi moramo skupa sa papom da zaštitimo hrišćane koji su progonjeni i ubijani na Bliskom istoku.

Na žalost, rimokatolici više nijesu hrišćani, već jeretici. Papisti ispovijedaju jeres filiokve (lat. filioque – znači „i Sina“), zbog čega je, u stvari, i počeo raskol 1054. godine. Skoro hiljadu godina zapadni hrišćani su ispovijedali – kao što mi do današnjeg dana ispovijedamo – da Sveti Duh ishodi samo od Oca, kako je učio Hristos. A onda je kroz 1000 godina Rimska „crkva“ umislila da je „pametnija“ i „blagočestivija“ od svih hrišćana u svijetu, istakla tezu o ishođenju Svetog Duha „i od Sina“ i odjednom sebe počela da smatra za pravu.

A onda je 1870. godine, takođe samovoljno, usvojila još jednu novotariju: nepogrešivost pape (papska nepogrešivost je dogma Katoličke crkve koja govori da papa ne može pogriješiti kada govori ex cathedra, tj. obavlja svoju službu kao pastir i učitelj svih hrišćana). Nepogrešiv je jedino Isus Hristos. Ali, to nije sve. Rim ima još i dogmat o primatu rimskog pape nad svim hrišćanima na planeti, i svojim misionarenjem to pokušavaju da ostvare i u praksi.

Drugi vatikanski koncil (1962 – 1965) izvršio je revoluciju u rimokatoličkom vjeroučenju, preobrazivši faktički rimokatolicizam u judeo-rimokatolicizam. Rimokatolici su skinuli s Jevreja krivicu za raspeće Isusa Hrista. Sveto pismo su podvrgli cenzuri, izbacivši, na primjer, iz Novog zavjeta sve negativne izjave Spasitelja o Jevrejima. Rimokatolici, papisti, sada već nisu samo jeretici, već i nehrišćani.

Nedavni susret Trampa i pape

Što se tiče zaštite hrišćana Bliskog istoka od terora ISIL-a i drugih islamističkih grupa, to je moguće činiti i bez susreta s papom, bez ljubljenja njegove ruke. Predstavnici pravoslavlja i rimokatolicizma mogu, recimo, na platformi UN donijeti odluke i činjenja u cilju zaštite hrišćana na Istoku.

Ne razumijem zaboravnost nekih u pogledu činjenja Vatikana. 80-tih godina. Papisti su drsko uzurpirali sve pravoslavne hramove u Zapadnoj Ukrajini i još uvijek ih nisu vratili. A sasvim nedavno izveli su krvavi Majdan u Kijevu pod parolama „Ubij Ruse!“ i „Smrt Moskaljima!“. Svakako, finansijer su bile SAD, ali i Vatikan je dao svoj veliki doprinos „Obojenoj revoluciji“ u Ukrajini.

Danas nijedan iole ozbiljan intelektualac neće sporiti značajan uticaj Rimske kurije u procesu rušenja Berlinskog zida, raspada Sovjetskog Saveza i izazivanja ratova na prostoru SFRJ. Tragično je da, posle svega, u vremenu kada branimo poslednje mrvice svoje teritorije, svog identiteta, svoje duhovnosti, svoga dostojanstva, naši glavari i dalje vjeruju u pomoć i dobre namjere Papske kurije.

Pokušaji unijaćenja

Intenzivna rimska propaganda na našem prostoru počinje od 1622. godine, kada Rim osniva Kongregaciju za propagandu vjere, a njegovi misionari kreću u akciju preko Jadrana. Rimska kurija  je tako poslala učenog trgovca Frana Leonardisa koji je, potkupljujući sveštenike i monahe, uspio da pounijati Paštroviće; dok je to isto sa Grbljanima učinio kotorski misionar Jovan Paskali. No, i Paštrovići i Grbljani brzo su se vratili vjeri pradjedovskoj.

Činilo se da će Leonardis najveći uspjeh ostvariti preko mitropolita Mardarija, koji je, zbog preteških uslova u kojima je Crna Gora živjela, 1639. godine priznao papu kao „samodršca cijelog hrišćanstva“. Papa Urban Osmi oduševljeno je pozdravio odluku cetinjskog vladike i obećao mu „misionarski honorar“ na svake tri godine.

Godine 1648. u manastiru Morača, rimski misionari, unijati iz Ukrajine, prave lažne sabore sa kojih papi šalju pisma o tome kako su navodno Srbi tog kraja spremni da se pounijate. A 1651. godine, grupa trebinjskih unijata ustaje protiv hercegovačkog mitropolita Svetog Vasilija, zbog čega on odlazi u manastir Ostrog, nastavljajući da čuva vjerski i nacionalni identitet svog naroda.

Noviji primjeri

No, ne treba da idemo daleko u prošlost da se uvjerimo u dobročinstva „sestrinske crkve“. Vatikan i Njemačka su prvi priznali Hrvatsku i Sloveniju u avnojevskim granicama prilikom raspada SFRJ 1991.

Istoričar Milan Bulajić u svojoj knjizi „Razbijanje jugoslovenske države 1991/92„, tvrdi: „Odluke o konačnom razbijanju jugoslovenske države, pokrenuo je Vatikan – Sveta stolica; na sastanku pape Jovana Pavla Drugog sa njemačkim ministrom Genšerom, dogovoreno je da se razbijanje SFRJ ostvari prije katoličkog Božića, 23. decembra 1991.“

Državni sekretar Vatikana uputio je, 26. novembra 1991. godine, svim članicama Konferencije o evropskoj bezbjednosti, memorandum sa zahtjevom za priznanje Slovenije i Hrvatske kao nezavisnih država: „Sveta stolica je mišljenja da je došlo vrijeme da se međunarodno priznaju Hrvatska i Slovenija i to prije Božićnih praznika.“

U jesen 1995. godine, kada je trebalo bombardovati Srbe u Bosni, papa Jovan Pavle Drugi je podržao Klintonovu politiku: „Rat koji objavljuje rat ratu je pravedan i nužan!“ (15. 09. 1995.)

Pakt Vatikana i Vašingtona

Vladari iz „sjenke“ znaju da nema opstanka njihovog čeda – Evropske unije, bez ujedinjenja duša; to je, uostalom, javno (u intervjuu NIN-u, 21. februara 2002) izjavio milanski nadbiskup Karlo Marija Martini: “Ujedinjena Evropa ne može da opstane samo na političkim, monetarnim, ekonomskim unijama, već joj je potrebno i duhovno, spiritualno ujedinjenje.”

Zato Zapad, pored NATO-a, kao udarne vojne pesnice, ima i Svetu stolicu za osvajanje na duhovnom polju, koje je zaodjenuto slatkorječivom pričom o ekumenizmu kao “dijalogu spasenja”. Vatikan je od 1943. godine (a to je dokazala Ani Lakroa Riz u svojoj studiji o spoljnoj politici Kurije) u savezu sa Vašingtonom, radi pomoći Imperiji u ostvarenju globalističkih geopolitičkih ciljeva.

– Od pakta Regan-Vojtila, koji je bio uvod u rušenje Istočnog bloka, pa sve do danas, ciljevi ove osovine su zajednički. Zato ulasku u EU i NATO, prethodi konkordat s Vojtilinim naslednikom – ističe dr Vladimir Dimitrijević, autor knjige “Papa u Srbiji da ili ne?”

Susret pape Jovana Pavla II i Gorbačova u Vatikanu 1. decembra 1989. godine

Posebno ću pisati o susretima pape Jovana Pavla II i predsjednika Sovjetskog Saveza (1985-1991) Mihaila Gorbačova, na kojima je kovan plan za razbijanje i unijaćenje zemalja iza „gvozdene zavjese“. Poznati protestanski autor Dejv Hant, u svojoj knjizi “Globalni mir i pojava antihrista“ 1991. godine, kaže: „Bez obzira kakva budućnost očekuje komunizam, svijetu nije suđeno da dođe pod vlast nekog marksističkog diktatora, već pod vlast antihrista. Neće pobijediti ateizam, već lažna religija! A Rimokarolička crkva imaće ključnu ulogu u tom prevratu, i tako odrediti sudbinu čovječanstva.“ Sve što smo u međuvremenu, u ove dvije i po decenije, vidjeli, ide toj tezi u prilog. Bijela kuća – Sveta stolica – NATO – EU… nijesu slučajni partneri, već udružena zločinačka organizacija za osvajanje Istoka.

Na žalost, sve je više i među našim crkvenim velikodostojnicima onih koji paktiraju sa zapadnim moćnicima i kreatorima ekumenizma, iako je to u dubokoj suprotnosti sa pravoslavnim kanonima (odlukama Vaseljenskih Sabora) i učenjima Svetih Otaca.

Kao što je istina da pravi hrišćanin kao pojedinac mora živjeti rizičan život, tako i Crkva kao cjelina, kao tijelo, mora biti voljna da rizikuje, da se suprotstavi zapadnim alama, ako želi da bude Tijelo Hristovo.

„Teško onima koji idu u Misir za pomoć, koji se oslanjaju na konje, i uzdaju se u kola što ih je mnogo, i u konjike što ih je veliko mnoštvo, a ne gledaju na sveca Izrailjeva i ne traže  od Gospoda... A Misirci su ljudi a ne Bog, i konji su njihovi tijelo a ne duh; i zato će Gospod mahnuti rukom svojom, te će pasti pomagač, pašće i onaj kome pomaže, i svi će zajedno poginuti“ (Is. 31:1-3).

Piše: Donko Rakočević

Izvor: Sedmica