Emir Kusturica Zato volim Republiku Srpsku!

Jedan jajoliki čovječuljak živih očiju, sa francuskom kapom na glavi, visočki ters pojavljivao se s vremena na vrijeme u kafani Partizan, pio limunadu, vadio je žuti lipa-blok, zvjerao okolo, nešto popisivao! Poslije rata su mi rekli da je vodio evidenciju ko pije, a ko ne pije alkohol! Kada se u vazduhu osjećala blizina rata, on me 1990. godine pitao: „Je li ti Kusta, šta ono tebi bješe žena?” Ja kažem: „Ona ti je najbolja smjesa. Svega ima u krvi – Srba, Slovenaca, Hrvata, pali ko mercedes!” On veli: „Ma ne pitam te to. Je l’ ona Šokica il’ je Vlahinja?!” Ja kažem: „Jugoslovenka“, a on meni: „E pa da ti kažem, slabo ti meni Kusta radiš. Ne trudiš se.” „Kako se ne trudim? Dvoje djece, tri filma.“, a on kaže: „Ma pusti to. Teška vremena, a ti je nisi preveo na našu stranu?!” „Ona je na našoj strani.“ – kažem ja „Jugoslovenka“, a on meni: „Nema to više. Pusti to sad. Opameti se! Sada su svi na svojoj strani!” „Meni je važno da je normalna žena i da me ne maltretira, da mogu ovdje na miru da popijem pivo!?” On veli: „Pa u tome je greška!“ „Kakva greška? Super žena! Nije joj važno ko je koje vjere. Normalna.“, on se ljutnu. „Dobro si počeo, ali ti ne valja kraj. Uopšte nije važno koje je ona vjere, važno je da je Muslimanka!“

Ta rečenica, koja na prvi pogled zvuči kao bezazlena kafanska šala, bila je sve vrijeme politička ideja vodilja Alije Izetbegovića i njegovih sljedbenika! Sve što se dešavalo poslije smrti oca Alije, sin Bakir je usmjerio na osvetničko rušenje Republike Srpske u saradnji sa fantomskom Međunarodnom zajednicom, gdje je, na kraju, bilo sve isto kao pred Prvi svjetski rat. Umjesto Benjamina Kalaja, pristigao Valentin Incko, umjesto ilegalnog Austrijskog suda i procesa Mladoj Bosni postavljen Haški tribunal, objektivni sud koji je kažnjavao Srbe i ponekog Hrvata! (slična pozicija)!

U međuvremenu je ona rečenica iz kafane Partizan prerađena – nije važno koje smo vjere, nego treba da budemo, ako ne već odmah Bošnjaci, onda prvo Bosanci, ali na kraju, svakako, Muslimani. A šta može biti veća prepreka od Svetog Stefana za realizaciju takve namjere? Zato su odlučili da ga sruše.

U povelji 1382. Stefan Tvrtko Kotromanić, koji sebe naziva kraljem Srbalja, Bosne, pomorja, Humske zemlje, Donjih Kraja, Zapadnih strana, Usore, Soli u tek postavljenom Svetom Stefanu (današnjem Herceg Novom) proslavlja Svetog Arhiđakona i Prvomučenika Stefana, a nakon krunisanja, na grb Kotromanića stavlja ljiljane kao simbol koji su u hrišćanskoj Evropi simbolizovali čistotu presvete Bogorodice! Izetbegovići su se zaigrali sa ljiljanima davno i trošili ih kao svoje patriotske biljke. Dakle, zavukli ruku u džep tuđe kulture i zakitili francuzice ukradenim cvijećem! Kakve veze oni imaju sa tradicijom hrišćanske, pa onda sekularne Evrope kada je to tradicija države, koja nastaje kao socijalna pojava, njima stran proizvod zapadne civilizacije. Nije Sveti Stefan bio krsna slava vladarske porodice Kotromanića, to je patron države kojom oni vladaju, zastupniku pred prestolom Boga otaca Tvrtkovih i naših kojeg on preuzima od Nemanjića činom svog krunisanja u manastiru Mileševa! Znate li koliko zemalja i koliko gradova danas imaju patrone koji dolaze upravo iz iste tradicije? To Izetbegoviću i nije parametar, jer njemu hrišćanski Zapad nikada nije bio mjera. On je netrpeljivost prema zapadnoj tradiciji izražavao kroz srbofobiju, ali mu je otac znao, preko Mladih Muslimana, da paktira sa zapadnim fašistima kada je trebalo, a on sam je na vrijeme shvatio da je korporacijski kapitalizam dobar da mu obezbjedi mjesto Luciferovog šegrta! Glavna kopča je Saudijska Arabija, zemlja koja kao saveznik ne štiti nijedno poglavlje ljudskih prava, nema demokratske izbore, zemlja koja nam liferuje selafiste i koja direktno finansira Isil i Daeš.

Naša nevolja je što se danas prošlost uvažava samo kod onih koji imaju atomsku bombu i ovih malih čija se elita bogati bezuslovno izvršavajući naredbe, pretvarajući se tako u Luciferove šegrte, a ja sve češće gledam u nebo pošto, kako rekoh, ono zna i tiho, da me niko ne čuje, govorim: „O Bože, daj i meni jednu onako malu zgodnu bombicu da je strpam u džep i ne da je bacim nekome, ne daj Bože, ne treba mi to, nego da je vide dok viri iz džepa, a ja da se pravim lud. Kao nije važno. Neka je nek stoji. Ne jede hljeba.“ Da im tako izvedem dokaz i da uvaže naše stradanje i da zaustavim priču kojom su, po svojim falsifikatima, od jednog žrtvovanog naroda napravili zločinca! Tu mi čak i drug Tito pada na um! Što bi on rekao: „Treba raditi kao da će sto godina biti mir, a sutra možda rat.“ Onda se povratim iz ličnih snova, dakle, stavim na stranu atomsku bombu i puštanje mašti na volju! Vrijeme je da se ta emocija artikuliše, a taj koji bi mogao da nas časti sa bombom, iz iskustva znam, on će nas ispoštovati do minimuma, pa zato, sestre i braćo, ne preostaje nam ništa drugo nego da se borimo kao što smo i do sada, samo za tu borbu imam nekoliko uputstava!

Ako se ne zaustavi  mazohističko ponašanje najvećeg dijela naše intelektualne i političke elite, koja izbjegava da se direktno suprotstavi ponižavanju, da napusti politiku kretanja ispod radara i klecanja pred političkim neprijateljima, da našu političku velikodušnost preusmjerimo sa drugih ka nama, da se okanu sitne vajde, da prihvate stvarnost i da se rvu sa njom! Jer šta radi Bakir Izetbegović nego obavlja dželatski posao, zabija nož u srce jednoj kulturi čiji identitet etika proističe upravo iz mita o Svetom Stefanu koga su u ilegalu protjerali nakon osmansko-islamske agresije, te okupacije koju je izveo sultan Mehmed II!

Ako se složimo da je to je bilo toliko davno, u čije ime onda Bakir danas traži da se pogazi tradicija Kotromanića čije je ljiljane pokrao? Da li to radi u ime onih Arapa koji su zauzeli Ilidžu, pa se tamo ne čuje nijedan drugi jezik nego Arapski? Da li to radi u ime Turaka? Ne vjerujem, jer Rusi i Turci ratuju pod istom zastavom zajedno sa Irancima! Mi smo to odmah shvatili, a izgleda da će sa Bakirom biti kao u onoj anegdoti kada su Odžaklije ignorisale činjenicu da je pao Berlin 1945. godine, pa su u rovovima i dalje branili opstanak Trećeg rajha.

Sve je, dakle, moguće, ali republiku Srpsku i tradiciju patrona Svetog Stefana neće biti moguće poništiti. Ne samo zbog toga što je pokradeno naše cvijeće pa ugrađeno u građevinu kojoj mi ne pripadamo. To je tradicija. Koliko god izgleda kako je 1300. godina daleko, ipak, to je samo 11 mojih života koji nas djele od Dubrovačke povelje Tvrtka Kotromanića. To je suviše blizu i svježe u kolektivnom pamćenju našeg naroda da bi nam neko neometano ispred nosa opljačkao nama toliko važnu tradiciju!

Nema malog naroda koji je svijetu darovao više naučnika niti ima naroda, čiji su pečalbari već šezdesetih godina svojom jeftinom radnom snagom gradili Zapadnu Eropu! Nema malog naroda koji je od stradalnika i žrtve preveden u počinioca zločina i genocida! Sve što nam se dešavalo u posljednjih 200 godina, Luciferovi šegrti su stručno komprimovali u četiri godine i građanski rat devedesetih! I najednom, sve se obrnulo naopačke. Ustaše i Handžar divizija ispadoše borci protiv fašizma, a njihovi nasljednici nosioci humanističkih projekata, a nas, djecu partizana i boraca protiv nacista, proglasiše fašistima. Jedno vrijeme su tako silno radili da sam pomislio kako će uskoro izvoditi dokaz da je majmun nastao od čovjeka, a da stablo raste sa neba prema zemlji! Uz to nema veze što smo u ratu devedesetih priznavali počinjene zločine, oni nama nisu priznali naše žrtve. I ne samo to, nego su nam retroaktivno poništili  sve, golgotu koju smo prolazili u Prvom svjetskom ratu, gubitke u borbi protiv nacista, sve učinili da se slavna prošlost jednog evropskog naroda i njegove naučne i kulturne elite pretvara u čist gubitak. Eto, zato volimo Republiku Srpsku, jer ovdje, kada se gleda u nebo, ne obuzimaju nas samo želje da dobijemo onu jednu malu džepnu, nego je ovdje prisutan eho stvarne istine o nama, a nama su istina i pravda oduvijek bile najvažnija ishrana, najdjelotvrniji protein, najžešći enzimi, najjači prirodni antibiotik. Jedino se ovdje čuje dovoljno glasno da smo narod koji je protjeran iz Hrvatske, narod koji je bježao u Srbiju iz Bosne i Hecegovine, narod koji je bombardovan na Kosovu, narod koga više nema u Sarajevu i koji je, na kraju, najveća žrtva tog i svih ratova koji su mu na Balkanu u posljednjih dvjesto godina prethodili i jedini kod kojeg slobode ima!

EMIR KUSTURICA