Dragica Vignjević Kovačević: NAŠ JE PUČENIK

           Krajolik je bio neprepoznatljiv. Oskrnavljena groblja, porušene i spaljene kuće,
voćnjaci, livade i puteljci, sve je bilo zaraslo u šiblje; ogromni hrastovi iz Markanovića gaja
svi posječeni, Šabanovac, izvor sa kojeg smo donosili vodu i koji je bio omiljeno sastajalište, presušio…
Gledala sam svoj Pučenik s nevjericom, pokušavala u šipražju prepoznati voćnjak dide Jandre i mjesto gdje je bila kuća, a na porušenom i zaraslom groblju zapalila sam svijeće. jU stomaku mi se stezalo neko klupko, penjalo se u grudi i grlo i tjeralo me da stegnem vilice, da ugušim jecaj. I kiša je odjednom počela padati i podsjetila me, kako se nekada ovdje, za ljetnih kiša, strijepilo da će pokisnuti skoro suvi otkosi i poleći žito uoči žetve. Više nisam mogla izdržati, zajedno sa kišom plakala sam i ja. Oborila sam pogled da sakrijem suze. U travi, uz samu živicu, sakrivena ispod zelenog lista, osmjehivala mi se jedna mala crvena jagoda. Uskoro je i kiša prestala da pada i pojavilo se sunce, još toplije i sjajnije nego što je bilo.

           Posmatrala sam okupljene ljude oko sebe,mnoge nisam ni prepoznala, minule godine
ostavile su tragove na njihovim licima. Rasuli su se po svijetu, svi su sada bili u nekim svojim
novim životima, ali ih je sve povezivao onaj isti damar u grudima i ona ista iskra u zjenici oka, ona žal i tuga za prošlim danima i ogromna radost i sreća zbog ovog susreta na onim istim
livadama, sa istim pogledom na Grmeč u daljini i istim mirisima koji samo ovdje postoje. Poslije kiše, mirisi šumaraka, livadskog cvijeća i bujadi bili su još jači, širili su se svuda, zavlačili se u duše, tekli venama i taložili se duboko u srcima. Presrećni, ljudi su se grlili i ljubili, razgovarali svi u glas, sjećali se zajedničkih oranja, kosidbe, pečenja rakije i prela u dugim zimskim večerima. Nerijetko, vidjela sam i neku suzu u oku i drhtaj donje usne i brade, ali se sve brže – bolje pretvaralo u osmijeh i pjesmu čak! I kolo se razvilo, tu na livadi, kao nekada na zborovima. Gledala sam sve to, djetinjim očima, ponovo se igrala ispod Savine krive dunje i sa ostalom djecom čuvala krave i ovce na okolnim pašnjacima…

Ovo je jedino mjesto na svijetu
gdje mi srce stane
kao da želi vrijeme zaustaviti
i ovaj trenutak zauvijek da traje,
a sjećanje na prošlost, na davne dane,
na život ovdje i ljude drage,
daje mi snage, daje mi snage…

           Svaka stopa ove zemlje, svaki kamen, svako preživjelo stablo, pričali su priču o onome što je ovdje nekad bilo, o ljudima koji su ovdje živjeli, o njihovim radostima i tugama…Više od dvadeset godina ovdje na Pučeniku ne žive Pučenčani. Kad su odlazili, sa sobom su ponijeli samo svoje živote, za drugo nešto nije bilo mjesta u pretrpanim traktorima koji su u koloni išli na put u nepoznato. U svojim srcima ponijeli su uspomene, njih im niko nije mogao oduzeti….
           Za sve ove godine, gdje god da su bili, u njima je bujala ogromna želja da se okupe na svom Pučeniku, da osjete onu toplinu koju su mogli osjetiti samo tu, u svom rodnom selu, tu
gdje su ostavili svoje pretke i svoje kuće i njive i sve što su generacijama stvarali. Ponovo su se sreli Kosići, Malinići, Vignjevići, Ognjenovići, Ćopići, Kovačevići, Mandići, Zorići, Bokani, Medići, Stupari… ponovo je Pučenik zvonio od razdraganih glasova, od pjesme i igre, od sreće koja se razlijevala i plavila, narastala i dizala se visoko i još više, do neba koje je jedino ostalo isto, kao vječni svjedok neraskidive veze između Pučenika i Pučenčana.
           Od tada su prošle dvije godine, Pučenčani su nastavili da se okupljaju u posljednju subotu mjeseca jula, kako je dogovoreno. Udruženi i odlučni u namjeri da urade nešto za svoj Pučenik, uspjeli su da srede groblja. Iz šiblja koje je uklonjeno sa grobova, ukazali su se spomenici, nijemi svejdoci prošlog života na ovim prostorima, čuvari jedine istine o onome što je ovdje nekad bilo i što nas zauvijek veže za ovaj grumen zemlje.

Ovo je jedino mjesto na svijetu
gdje sva zatreperim
i do kosti osjetim
da sam svoj na svome:
Slavko, Dako, Mika, Petra, Bobo, Marica,
Vasilj, Jandre, Stana,
imena predaka u kamen su uklesana,
a sjećanje živo struji mi venama,
a sjećanje živo struji mi venama…

Veliko olakšanje sam mogla vidjeti na licima svojih Pučenčana kada su obilazili groblja i palili svijeće za davno usnule pretke, a cvijeće su ostavljali na obnovljene spomenike, kao na znamen svome postojanju. Da nisu grobove svojih predaka oslobodili iz onog šipražja, bilo bi kao da ni njih više nema, kao da ih nema ni tamo daleko…
             Na Pučenik se polako vraćaju iskre života, iz dva dimnjaka ponovo se izvija dim, a rađaju se i neke nove ideje o izgradnji zajedničkog doma. Iako su davno otrgnuti iz svog zavičaja, Pučenčani nikad nisu zaboravili svoj Pučenik, nose ga u svojim srcima i duši, zauvijek

Ovo je jedino mjesto na svijetu
gdje na koljena mogu pasti,
dlanovima tlo dotaći
i dugo ljubiti zemlju i travu
i glavu na kamen spustiti
i tako ostati
i tako vječno, vječno ostati…