Car Lazar se privoleva carstvu nebeskom

Poletio soko tica siva
od svetinje od Jerusalima,
I on nosi ticu lastavicu,
To ne bio soko tica siva,
Veće bio svetitelj Ilija;
On ne nosi tice lastavice,
Veće knjigu od Bogorodice;
Odnese je caru na Kosovo,
Spušta knjigu caru na koleno,
Sama knjiga caru besedila:
„Care Lazo, čestito koleno,
Kome ćeš se privoleti carstvu?
Ili voliš carstvu nebeskome?
Ili voliš carstvu zemaljskome?
Ako voliš carstvu zemaljskome,
Sedlaj konje, priteži volane!
Vitezovi, sablje pripasujte,
Pa u Turke juriš učinite,
Sva će turska izginuti vojska!
Ako l’ voliš carstvu nebeskome,
A ti sakroj na Kosovu crkvu:
Ne vodi joj temelj od mermera,
Već od čiste svile i skerleta,
Pa pričesti i naredi vojsku;
Sva će tvoja izginuti vojska,
Ti ćeš kneže, s njome poginuti.“
A kad care saslušao reči,
Misli care misli svakojake:
„Mili Bože, što ću i kako ću?
Kome ću se privoleti carstvu:
Da ili ću carstvu nebeskome?
Da ili ću carstvu zemaljskome?
Ako ću se privoleti carstvu,
Privoleti carstvu zemaljskome,
Zemaljsko je za maleno carstvo,
A nebesko uvek i doveka.“
Car volede carstvu nebeskome,
A nego li carstvu zemaljskome;
Pa sakroji na Kosovu crkvu:
Ne vodi joj temelj od mermera,
Već od čiste svile i skerleta,
Pa doziva srpskog patrijara
I dvanaest velikih vladika,
Te pričesti i naredi vojsku.