Bojan Đokić: Kozarska dečica Mirogoja – anđelčići parcele 142

Pravoslavni sveštenik održao je pomen parastos nastradaloj deci, a iza nas je ostala samo tišina, dostojanstvo i nas tridesetak ljudi koji smo odali duboko poštovanje za mališane kojima je Nezavisna država Hrvatska oduzela pravo na život. Sa svećama u rukama, cvećem, ponekom igračkom i suzom

Bojan Đokić na zagrebačkom groblju Mirogoj (Foto: Jutjub)

U organizaciji Srpskog narodnog vijeća iz Hrvatske, 2. septembra 2017. godine, na groblju Mirogoj u Zagrebu, održao se parastos za decu koja su izgubila živote u Nezavisnoj državi Hrvatskoj tokom 1942. godine i koja su pokopana na parceli 142. U pitanju su deca koja su indirektne žrtve nemačko – ustaške ofanzive na Kozaru.

Na parceli 142 koja je smeštena tik uz šumu i blagu provaliju leže pokopane dečije čete. Na njoj se nalazi spomenik postavljen 1967. godine koji je visok oko dva i dugačak oko četiri metra. Ispred spomenika, u središnjem delu parcele, postoji majušna tabla u kamenu na kojoj stoji natpis „Ovdje je sahranjeno nekoliko stotina djece sa Kozare 1942“. Iznad natpisa vidljiv je krst.

Zajedno sa Udruženjem logoraša „Jasenovac“ iz Beograda i moja malenkost je prisustvovala obeležavanju stradanja ovih malaca. Ovo je druga godina za redom kako sam bio deo ovog obeležavanja i već godinu dana morila me potreba, unutrašnja, da izmerim parcelu broj 142. Premerio sam je starom, dobrom, oprobanom metodom. Uzduž 16 koraka i 8 popreko.

Prema istraživanju Duška Tomića, koje je objavio u knjizi pod naslovom „Putevima smrti kozarske djece“, na groblju Mirogoj je pokopano 862 mališana. Parcela 142 je vrlo mala i najverovatnije se mnoga dečica nalaze pokopana i van ove parcele, na okolnim parcelama, koje je uprava groblja prodala privatnim licima. Drugo razumno objašnjenje je da broj od 862 nastradala mališana nije tačan i da je taj broj znatno manji. Treće objašnjenje je da su neka deca pokopana na drugom mestu, a ne na parceli 142.

Parcela 142 na zagrebačkom groblju Mirogoj (Foto: Jutjub)

Bio je to jedan dostojanstven pomen nastradalima. Nije bilo govora o „zlim“ Srbima, koljačima srbočetnicima, Blajburgu, Domovinskom ratu i nekakvom hrvatskom antifašizmu kao konstanta koje možete svake godine čuti od hrvatskih političara u Jasenovcu. Nije bilo zapaljivih govora o „zlim“ Hrvatima i Bošnjacima koje možete čuti od srpskih političara u Donjoj Gradini. Nije bilo govora o „zlim i pokvarenim“ Srbima koje možete čuti od bošnjačkih političara svakog jula u Srebrenici. Dostojanstven skup bez državnih delegacija i govora mržnje prema drugim narodima.

Pravoslavni sveštenik održao je pomen parastos nastradaloj deci, a iza nas je ostala samo tišina, dostojanstvo i nas tridesetak ljudi koji smo odali duboko poštovanje za mališane kojima je Nezavisna država Hrvatska oduzela pravo na život. Sa svećama u rukama, cvećem, ponekom igračkom i suzom.

Ne, na ovoj parceli se ne čuje ni vrisak ni kikot. Ova deca nisu zainteresovana za govorancije političara. Kao i sva deca, skromna, zadovoljna su ako im se, jednom godišnje, pokloni pažnja. Zato ne dozvolimo da ugasne sećanje na nastradale mališane u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Kao što to ne ište ljubav, ni smrt ne zahteva da se rastrubi. Dovoljan je samo mali gest koji će pokazati kako gledamo na svoje mrtve.

Autor je istoričar, stručni saradnik Muzeja žrtava genocida

POGLEDAJTE JOŠ

 
 Izvor: Stanje stvari