25 GODINA OD RUŠENjA SABORNE CRKVE U MOSTARU: Ko sačuva istinu u vjeri, hramovi će njega pohoditi…

  • 17. jun 2017.-og ljeta od Hristovog rođenja. Prijatni povjetarac sa Dunava probija se u noći i odgoni mi san. Sličan vazdušni zavijutak od vrhova Veleži na ovaj dan 1992. raznosio je prah najvišeg zvonika u Hercegovini.

Iz praha si podignut, u prah ću te vratiti, zakon je milosti Gospodnje.
Do uzdizanja kupole Svetog Save na Vračaru, bila su to srpska pravoslavna zvona najbliža nebu.

Od časa kada je osveštan, Saborni hram Svete Trojice u Mostaru, postao je najgordiji srpski oltar u Hercegovini. Čuvao ga je ikonostas sa 44 sveta lika.
Ko god bi se od pravoslavnog hercegovačkog mileta uputio u Mostar, ljekaru, sudu ili nekom drugom čudu, svratio bi i do Saborne crkve na Brankovcu da se očima napoji ljepotom i slavom, Gospoda radi.

A Brankovac još od pustog vakta turskog i nagle srpske omoćalosti kada su se i nabrali Šantića i Ćorovića čardaci i magaze, bio je odveć pravoslavna čest mostarske varoši. Kako je i srpski pjesnik pisao na toj lijevoj obali Neretve uvijek se osjećao barut hajduka i guslara muka, a na desnoj su promicali franjevci sa brojanicama i Gospinim kipom.

Čim se ukazala prilika u već posustalom osmanli-sultanatu, Srbi iz Hercegovine su isposlovali ferman sa Porte u Carigradu da smiju graditi Mitropolitski hram u Mostaru. Još 1767. za vremena grčkih, fanariotskih vladika, stolica hercegovačkih mitropolita premještena je iz manastira Duži kod Trebinja u narastajući Mostar. Tu je već bila Stara pravoslavna crkva, Srpska škola i zgrada Mitropolije.

Za mjesto gradnje nove Saborne crkve mostarski Srbi izabrali su istočne padine grada, podno brda Stolac.

Na tom mjestu hram bi dominirao svekolikom mostarskom kotlinom, uzdižući se poviše nje kao kruna. Inače, to položajem povlašteno mjesto Srbi nisu mogli lako dobiti. Tu su se nekada nalazili vinogradi Ali-paše Rizvanbegovića, pa je bilo dosta sporenja oko prvenstva nad zemljom. Zadnju riječ je dao Osman-paša Latas, poturčeni Srbin Mihailo.

Prvi radovi na gradnji hrama započeli su 15. marta 1863., a završeni su u jesen 1873. Bio je to najveći pravoslavni hram u Bosni i Hercegovini, veći i od Saborne crkve u Sarajevu. Ostalo je zapamćeno da sarajevski Srbi nisu mogli prežaliti što su Hercegovci sagradili raskošniji i veći hram od onog u Sarajevu.

Mostarskoj Svetoj Trojici po ljepoti je bio dostojan samo hram Svetog Spiridona u Trstu. Kako se u ponosu govorilo tršćanski i mostarski hramovi čeda su po ljepoti u krasoti Visokih Dečana.

Najveće priloge za gradnju Saborne crkvu u Mostaru dao je ruski car Aleksandar Drugi i turski sultan Abdul Aziz. Ipak najveće troškove za podizanje ovog monumentalnog objekta, koji je dominirao cijelom Hercegovinom, podnio je srpski narod, ponajviše srpske trgovačke porodice iz Mostara. Ko nije mogao priložiti novac, udjenuo se radom ili nekom drugom pomoći.

Glavni neimar je bio Andrija Damjanović Zografski iz Velesa, priznati graditelj pravoslavnih hramova. Andrija Damjanović, njegova braća i sinovi izgradili su više od 40 Sabornih hramova u Makedoniji, Grčkoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Mostarska Saborna crkva izmamila je iz neimarevog srca jedinstven splet srpsko-vizantijskog graditeljstva, mediteranske topline i barokne kitine. Ona će se napose izdvajati od sveg njegovog djela.

Zvonik Saborne crkve u Mostaru bio je njena suma ljepote i otmenosti. Četvrtast, visine oko 50 metara, završavao se zlatnim krstom na zlatnoj jabuci.
Početak građanskog rata u Bosni i Hercegovini usmjerio je stari gnjev na krstonosne kupole na Brankovini.

7-8 juna 1992. agresorske hrvatske snage tkz. Hrvatskog vijeća odbrane, sa Huma su granatirale Sabornu crkvu. 15. juna srušen je zvonik. Srbi koji nisu napustili grad zapamtili su tupi udar koji je prostrujao kroz Mostar i nestao u kamenim dubinama. Zvona su oborena.

Potom je hram zapaljen i miniran. Na ovakvo zločinstvo nije se usudila ni ustaška omraza u Drugom svjetskom ratu.

2009. godine započeta je obnova Saborne crkve u Mostaru. Tada je ispod gomile kamenja otkrivena potpuno neoštećena kripta u kojoj je sahranjen mitropolit hercegovački Leontije Radulović, prvi Srbin na čelu Mitropolije od odlaska grčkih vladika. Mitropolitovo tijelo bilo je u cjelosti očuvano i netruležno.

Mitropolit Leontije Radulović, rodom Hercegovac, upamćen je kao čestit i pobožan pravoslavni arhijerej. Bio je veliki borac i branik protiv rimo-katoličkog prozelitizma u Hercegovini.

2019. godine navršava se osam vijekova trajanja i stradanja pravoslavne Eparhije humske i primorske. Od onog dana 1219. godine kada je Sveti Sava Srpski u Zalomu kod Nevesinja utemeljio i oglasio srpsku pravoslavnu Eparhiju Huma i Primorja sa stolicom u Stonu na Pelješcu, proteklo je Neretvom mnogo vode i mnogo krvi srpske.

Sa dopuštenjem Gospodnjim, vaskrsla zvona Svete Trojice objaviće naše osmovijekovno postojanje 2019. godine u Mostaru.

Oni koji su rušili pravoslavne hramove i zatirali narod srpski i opet će, ako im zapane. Oni koji su istrajavali u istini i vjeri zadobili su od Gospoda svetost, i opet će.

I na kraju, hramovi su samo prah uzdignut oko Duha Istine.

Ko sačuva iskru u kamenu, taj će opet vatru naložiti. Ko sačuva istinu u vjeri, hramovi će njega pohoditi.

GORAN LUČIĆ